Povijest čovjeka je povijest neprekidnih ratova, uništavanja, razaranja, ponovnog stvaranja, nade, kratkih godina mira… Ratovi se vode zbog materijalnih interesa, teritorija, resursa, nafte, rude, vode… Začinju se u pohlepnim, samoživim mozgovima, pokreću mase ljudi koje ne vide tu početnu točku, taj mračni sebeljubivi interes i koje slijepo vjeruju da se bore za neku svoju pravdu, neku svoju plemenitu ideju. Vjeruju idejnim vođama rata da se drugačije ne može.

Što to leži u umu pokretača ratova? Kakvo  to crno, zlo sjeme u sebi nose? Sjeme plodno, zlosutno, koje se kao pošast širi narodom dok mu pamet ne zamuti i ne natjera ga da nasrne čovjek na čovjeka!

Rezultat rata su prekinuti  životi,  ugasli genetski lanci djece, koja se nikada neće roditi, zgnječena srca, beskrajna tuga i da, nova mržnja, novo polje zlog  sjemena.

„Žuta Mona Lisa“ Sanijele Matković ne sije takvo sjeme. Njezina knjiga ne izaziva osjećaj mržnje, ne budi želju za osvetom, za vraćanjem udarca. Ona niže činjenice  sažetim, faktografskim stilom, kojem se nema što dodati ni što oduzeti, bilježi strašna zbivanja u jednom vremenu i jednom gradu koji se zove Vukovar. I čini se da je taj faktografski način pisanja prvog dijela knjige jedini moguć, jer svaka osobna intervencija u tekst mogla bi zarezati živo tkivo senzibiliteta čitatelja tako duboko i bolno da ne bi mogao čitati dalje. Sanijela Matković  zna koliko je teško otvarati grobove, oživjeti strahote koje su se zbivale pred našim očima i očima svijeta, ali i zna da netko o tome mora pisati. Da se istina ne pogazi, da ne umre zadnje zrno humanosti i odgovornosti u nama. Jer poginuli ne mogu sami govoriti. Moraju imati nekoga tko će ispričati njihovu priču, tko će opomenuti ljude da trebaju na vrijeme prepoznati crno sjeme rata. Jer ono uvijek vreba novu priliku.

Iako radnja ovog književnog djela prati odrastanje i sudbinu dječaka Borne, kojem je rat iz života iščupao oba roditelja, glavni lik romana je vukovarska bolnica, epopeja jednog naroda, simbol otpora, bolnica koju svakodnevno granatiraju namjerno i zlurado.

Autorica bilježi kronologiju zbivanja u bolnici u koju neprekidno stižu novi ranjenici. Žrtve dobivaju lica, identifikaciju, život koji su imale.

Sanijela Matković dokumentira i ulogu nekih izvanrednih osoba koje su neustrašivo i svakodnevno ublažavale nesreću koja je zločinački pirovala nad gradom i bolnicom. Zabilježila je i riječi profesora književnosti i bibliotekarstva, ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića:

„Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi… Grad, to ste vi!“

Profesor Glavašević je do zadnjeg dana ostao sa svojim gradom, a onda je odveden na Ovčaru i ubijen. Njegovo djelo, sjeme plemenitosti i ljepote nije moglo biti ubijeno. Ulazi u srca svih plemenitih ljudi i budi osjećaj da za čovjeka još ima nade. U dokumentarnom, kronološkom opisu zbivanja u bolnici, spominje se i djelovanje doktorice Vesne Bosanac koja je pokazala svijetu što znači biti liječnik, što znači davati prioritet bolesnima i ranjenima.

Autorica je ovaj roman posvetila svom rođaku Veselku Crnjcu,  odvedenom i na Ovčari ubijenom branitelju, čiji su zemni ostaci dugo traženi, dok nisu pronađeni i položeni u svoj vječni dom na rodnoj grudi, dražoj od života.

 Drugi dio romana prati sudbinu dječaka Borne, djeteta kojem je na početku odrastanja oteto sve što čini djetinjstvo, što čini život i čija je sudbina prepuštena institucijama i dobrim ljudima. Borna zrači dobrotom, slijedi svoj put i dobro uvijek dobrim vraća. Likovno nadaren, odlučuje postati slikar. Stil autorice postaje mekši, s malim poetskim natruhama, kratkim, živim dijalozima.

   „Ne, ne znam ništa o slikarstvu, ali želim slikati. Želim da svaki trenutak od danas ima sliku. Neću pamtiti riječi, neću pamtiti susrete, neću pamtiti ništa. Sve ću staviti u slike. Čitav moj život bit će jedna velika slika.”

A prva slika o kojoj je Borna počeo razmišljati bila je Mona Liza, rad talijanskog renesansnog majstora Leonarda da Vincija.

Ta intrigantna Mona Liza dječaku postaje nadahnuće za njegovu Mona Lizu, djevojčicu Tinu, koja je, kao i on, ostala bez svojih bližnjih. Neće to biti imitacija poznate slike. Borna svojim dječjim, povrijeđenim srcem naslućuje što je ključ ljudskog napretka. On osjeća da učeći od drugih, ne kopira njihove domete, već stvara svoje. Njegova će Mona Liza biti samo njegova, a obojat će je žutom bojom radosti, sunca i obnovljenog života.

Jer kako je rekao profesor Glavašević: „  Morate iznova graditi.

Prvo – svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim – svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost.

I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad… Za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad – to ste vi.”

Na kraju knjige autorica je upisala imena poginulih i nestalih branitelja, onih koji su najvećom žrtvom omogućili da grad diše iznova slobodan. Nestali iz trenutne realnosti, zakoračili su na stazu nezaborava koju će naraštaji nositi u svom pamćenju i prenositi je novim generacijama. Sanijela Matković ovom knjigom pomaže da sjećanje na posebne, požrtvovane, hrabre  ljude u umu ne izblijedi, da se istina o jednom vremenu i jednom gradu vremenom ne zatre.

 

 

Marija Juračić, prof.

 

Izdavač: Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg
Lektura: Misijana Brkić Milinković
Recenzija: Marija Juračić
Tehnička priprema: Alisa Teletović
Naslovnica: akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović