Kad moju ravnicu slavonsku

snijeg zabijeli i tišina na selo polegne

uznemire se konji u štali otate moga

pa nemir i u njeg uđe

on konjske sanjke iz štaglja vadi

gunjeve sprema i sjeno u šaraglje

a omama crijep u rol grijati stavi

i vunene obojke traži za opanke kožne

tada znam radost meni, djevojčici,

dolazi

kapu uzimam što omama štrikala je,

rukavice s jednim prstom i žnorom za oko vrata

i šal dugački omatam dva tri puta

kaput topli kojʼ baš za otu zimu

mama šivala je,

plavi

ko nebo u zimsko podne

u gunj me zamotaju pa u sanjke

u sijeno ušuškaju

i crijep vrući u staru navlaku jastuka

pod noge u vunenim čarapama stave

i mili Bože, rzaju konji upregnuti

pa otata blago kao da šapće

io Zorka, io Olga

poletje sanjke, a snijeg se vinu

iznad konja, iznad sanjki

pustarom bijelom slavonskom.

 

(eto malo probuđenih sjećanja)