Sa dalekog tornja zvoni ponoć jasna
 tamno nebo svoje zvijezde prosi
 o, noć je ova tako varljiva i krasna
 ko anđeli što snivaju u divnoj ti kosi.
 
 Pogledaj me nježno, neka stanu sati
 u zjenama lijepim umro bih ti sada
 kao divan lahor što miluje vlati
 neka svud po meni tvoja kosa pada.

I nemoj govoriti, budi posve nijema
 ko usnulo lišće što žuti sa grana
 neka sve u nama miruje i drijema
 kao sjetan šapat prohujalih dana.