Nedjeljom smo uvijek išli na selo u posjetu didu i babi.  I to ne jednom didu i jednoj babi, nego sve puta dva. Naravno, pogađate, mama i tata su rođeni u istom selu. Nije da ih je sudbina tako lako spojila kao što  izgleda obzirom na udaljenost od stotinjak metara između kuća u kojima su rođeni, ali o tome ćemo nešto kasnije. Znate ono kako sportski komentatori ili političari znaju  reći „ o tome nešto kasnije“, pa zaborave na obećane informacije, sad slučajno ili namjerno, nek’ njima ide na dušu. Uglavnom, odlazak na selo je predstavljao dvostruki užitak za mene i brata. Imali smo dva puta više poljubaca na obrazima i dva puta više materijalnih donacija (poljupci su bili čuvani u riznici srca, a donacije u kasici prasici). Dvije muhe jednim udarcem. Za početak se nadam da riječ baba ne zvuči pregrubo, u mom selu baba zapravo znači bakica, vjerujte mi na riječ.

Nigdje nismo išli bez naše princeze Diane. A kako smo i mogli kada je to bila prava  francuska ljepotica, žuti autić koji je godinama gutao prašinu makadama na relaciji Ploče-Desne.  Desne su dobile  ime koje su dobile  jer su ( logično) bile desno od nečega. Kako god, vožnja od petnaestak minuta na relaciji gradić-selo je uvijek bila zanimljiva. Brat i ja smo se neprekidno „koškali“, mama je maštala o atraktivnijim destinacijama,  a tata se pokušavao skoncentrirati na vožnju. Tu i tamo , u nepravilnim vremenskim intervalima javio bi se  ženski glas : „Uspori malo.“ Mama nam je puno puta napomenula kako oni koji brzo voze mogu „izgubiti glavu“. Brat i ja smo bili umislili da se radi o nekoj vrsti zakona fizike ili mađioničarskog trika. Kako najjednostavnije objasniti taj fenomen koji je zaživio u  našim glavama uslijed krivog tumačenja njenog upozorenja.  Pri  dovoljno velikoj brzini glava vozača jednostavno postane nevidljiva , dakle on „izgubi glavu“. Naravno, smanjenjem brzine sve se vraća u normalu.  Je li onda čudno što smo tatu stalno molili da „udari“ po gasu. Tako je to s djecom, ne možete im ništa zamjeriti, pa i kada se radi o stvarima koje i nisu baš za šalu.

Uvijek smo prvo išli kod tatinih roditelja. Oni su živjeli u kući iznad puta, a mamini u onoj ispod. Nisam tada razmišljao o pojmovima kao što su patrijarhat, tradicija , mentalitet i sl.To je jednostavno bilo tako. Baka ( s tatine strane) nas je uvijek dočekivala uz cestu i mahala nam dok smo se približavali. Dida je bio ili „u ribama“ ili „na zemlji“ i obično bi stigao nešto kasnije, ali uvijek na vrijeme za nedjeljni ručak. Običaj je da se nedjeljom odmara, odnosno ne radi, što i sama riječ govori, ali moj dida je uvijek bio u akciji. Peka ispod sačure, jegulja s ražnja, brudet i liska pod ulje su bile najčešće delicije.  Al’ se nekad dobro jelo.

U mom malom selu se ne govori baš jezikom iz udžbenika, pa tako (između ostalog) ponekad jelo i piće imaju svoje specifične nazive. Katkad je riječ o malo (što slučajno, što namjerno ) modificiranim riječima, a  katkad sve ide do krajnje neprepoznatljivosti za onoga koji nikada nije živio u tom podneblju. Npr. limun je lemon, ali limunada zna biti i limunada, pa možete biti ljubazno upitani : „Jeste li za limunadu, imam domaći lemon ?“ . Ili npr. „ Jeste li za jedan sengvič s jorgutom ? „

Nakon što ste oblizali usta, krene i čašica razgovora o novostima iz susjedstva „ Ane se obliznila.“ To ne znači da je i njoj vrijeme ručka, već da je rodila blizance. Jednom me baka (još sam u kući koja je iznad one ispod) pitala jesam li za malo supe. Meni je to zvučalo kao nešto super i odmah sam potvrdno klimnuo glavom. A onda mom razočarenju nije bilo kraja. Dobio sam bakin osmijeh i lijepo serviran tanjur juhe koju sam mrzio više od ičega na svijetu.

Da se razumijemo, vrlo sam ponosan na svoje porijeklo i rodni kraj svojih roditelja. To je podneblje u kojem se uvijek naporno radilo da bi se preživjelo. Seljaci su ljudi širokog srca i mudrih glava, mnogi knjiški moljci nemaju šanse u direktnom mentalnom duelu, o fizičkom neću ni govoriti . Zdrav seljački razum u tijelu knjiškog moljca  mi govori da sad malo treba spustiti tenzije , mogao bih doći u sukob sa samim sobom.

Dakle, spuštam se niže. Kako zašto ? Zbog tenzija, a i da posjetim roditelje s mamine strane, babu i dida ispod puta. Oni su živjeli „na bari“. To je bio lokalni naziv za taj dio sela. Za razliku od kuće iznad puta koja je okružena maslinama i kamenom, kuća ispod puta je blizu vode.U obližnjem potoku se često hladila gajba pive. To je bila dobra vijest za tatu,a mama je obično pila kavu. Bila je tu i jedna velika bara ( to ste već pretpostavili) do koje se pješačilo preko ogromne zelene livade. Lopoči, žabe, ribe, trupe ( lađe), kukci – je li trebalo više . Nije, ali smo imali i kokoši , krave,svinje, ovce, koze, ukratko živo. Danas je ostalo uglavnom živo samo sjećanje, ali ono koje izmami osmijeh. Zaboravih reći da smo „na bari“ ponavljali radnje iz kuće iznad puta. Opet smo jeli, opet su nas pitali jesmo li dobro, opet su nas ljubili, opet su nam nešto ubacili u džep, opet smo bili sretni. Sve je uvijek bilo puta dva.

Mogao bih sada pisati do sutra , ali evo otkrit ću za kraj još jedan zanimljiv događaj iz tog vremena .Jedne nedjelje je , osim našeg standardnog sastava ( mama, tata, brat , Diana i ja), na ručku trebao  biti i netko ( nisam pohvatao tko) od rodbine iz Australije. Na stolu su čekale servirane delicije. Dok sam gladnim očima jeo pršut i sir ( naravno , super supu sam preskočio ) netko je s puta počeo vikati : „Tahi, tahi, tahi !!!„ . Meni nepoznata osoba, u bijelim hlačama, je izašla iz taksija i povikala : „ Di ste Đugumi!!! „. Tata mi je rekao da potrčim niz stepenice i skočim stricu u zagrljaj.

Par godina kasnije sam na satu povijesti saznao tko je zapravo Tahi.

O Franji ćemo drugi put , jer on nije tema ove naše današnje emisije.