Sestra, anđeo

Prepustila  sam se nebu i oblacima. U tišini planine osjetila sam kako pouzdanje u molitvu raste svakim učinjenim korakom, lakim i teškim, nesigurnim i sporim.

Okolo sitnih cvjetova modrog lasinja, izniklog iz kamenih pukotina, zujale su pčele. Okružena šarenim leptirima koji su slijetali na planinsko cvijeće; ružičasti bušin, ljubičaste i žute perunike divila sam se netaknutoj prirodi. Osjećajući kako baš tu život buja i raste, ali i kako oblikuje svaku moju novu misao, kako moju molitvu čini još poniznijom, nadala sam se da će se samo Nebo umilostiviti, kako će bolest biti pobijeđena.

Penjući se strmom stazom po hrptu prekrasne planine, pokušavala sam uhvatiti smisao u svakom gledanom  cvijetu. Nada je postajala sve jačom. U sitnim kapima kiše, od koje je odjednom  sve oko mene zamirisalo, vidjela sam Božji znak.

Okružena  zelenim plaštem mislila sam na djetinjstvo i sve one dane ispunjene toplinom, na suhozide koje smo preskakale. Staze na kojima smo, igrajući se odrastale. Na sva zajednička proljeća.

Tog dana na hrptu Matokita postala sam potpuno svjesna krhkosti života i blizine smrti.

Umornim koracima, mrvicu bliža oblacima, molila sam se Nebu da odgodi trenutak s kojim će,  jednog zrelog ljetnog jutra, prijeći u nesagledivu eteričnost  Sunca.  Moja sestra.

Uzašašće, 13.5.2021.