Edicija: MIROVNE SVESKE ©
Broj 1:
ZAŠTO SAM ZA MIR
.
Nakladnik: ShuraPublikacije
Opatija, 2017.
(Prvo izdanje: God. I, broj 1. 2008/2009)
ISSN : 1847-3067
.
Vesna Krmpotić
ŠTO NOSIŠ U SEBI TO MAMIŠ U SVIJET
.
Uvjerena sam da pitanje siromaštva, ratova, gladi, otimačine i općenito, nesreće širom svijeta, nije manjak novca, hrane, nafte, lijekova, već manjak karaktera. Odnosno, da je moralna degradacija ljudi uzrok svih oblika čovjekove nevolje, uključujući i svevišnje potrese.
Zemlju nam obavija gusta, pusta magla. Izdah plinova, dim sagorijevanja? S tim bi se lakše izašlo na kraj nego s ovim ljepljivim, tamnim, gustim tkivom moralnoga sljepila. Jer to što nam prvenstveno i uzročno guši zemlju i njezine žitelje, to je magla unutarnjega čovjekova stanja.
U takvoj se magli množe stvorovi muteži, mraka i besvijesti – tk.zv. “demoni”, k tome i mikrobi, virusi i ostali izdanci naših strahova i bjesova. Čovječanstvo tetura od raznih bolesti i opsjednutosti. Lijekova (istinskih) uopće nema, jer razumijevanja vlastite nepogode nema. Lijekovi koji se daju zapravo narušavaju zdravlje, oni su proizvod farmako-trgovaca i mafije medicinskoga nadzirateljskog staleža, koji ne dopušta da se dođe do pravih prilaza problemu bolesti, odnosno, do istinskoga izlječenja. (Ubojstva W. Reicha, dra Gersona i drugih to pokazuju – kao i dugotrajno omalovažavanje homeopatije, akupunkture i ajurvede).
Jedna od mantri koja bi tu maglu mogla rastjerati ili bar razrijediti, jest stav-i-djelo nesebičnosti. Stanje, u kojemu čovjek prestaje biti samomu sebi samo on sam. Kad čovjek postane samomu sebi i onaj bližnji – nalazio se taj bližnji u srpskom-slovenskom-bosanskom susjedstvu ili negdje na Fijiju.
Nesebičnost dakle… Sama riječ kaže: ne sebi, ne o sebi, ne sebe… Mnogi misle da je to zatomljivanje sebe, čak zatiranje sebe, poništavanje sebe. Naprotiv, to je prepoznavanje sebe u drugima. Drugi, to sam ja, to smo mi. Martin Buber, mistik, o tomu kaže:
“Ako me netko udari, ja neću uzvratiti udarac. Jer to bi bilo isto kao kad bih kaznio vlastitu ruku, koja me nehotice udarila”…
Stoga: kako im činimo, tako sebi činimo.
Kako ja shvaćam zajednički lijek, radi se o proširenu vidiku na tk.zv. drugo i druge, pogotovu one različite, prostorno daleke, nebliske po jeziku, politici, rasi i vjeri. To drugo i ti drugi jednako imaju sveze s nama kao i naša uža obitelj. Kad je to jasno, onda takvo društvo uvijek zna što mu valja i kako mu valja raditi. Ne trebaju mu ni političari koji propovijedaju, ni propovjednici koji političare.
Ovo se možda čini pretjeranim, pojednostavljenim i odveć općenitim. Ali smatram takav stav jedino bitnim kad je u pitanju čovjekov mir i boljitak. Pokušat ću ovu jednostavnost razložiti što jednostavnije.
Mislim da ništa ne možeš učiniti, bilo dobro ili zlo, a da se to ne dotakne ne samo tebe (nas), nego i drugoga i drugih, ma gdje oni bili. Pljuni u svoj bunar, i potok na Aljasci osjetit će se uvrijeđenim. Leptir koji proleti negdje u Kini… haj, trepet njegovih krilašca izazove ili dopuni nedovršeni udar u laboratoriju – tu sliku vole navoditi fizičari. I ta slika govori o ludo prekrasnoj i obvezujućoj, blagoslovljenoj i opasnoj povezanosti stvarnosti. O neumornoj zagonetci koja kaže da je zahvaljujući nama svakoga časa drugi svemir u igri. Milijuni i milijarde nas sudjeluju i sudjelovali su u toj svemirskoj drugosti, u toj nesvjesnoj kreaciji mijene. Milijuni i milijarde nas ne znaju da je tako, iako slute. Bajke, poezija i duhovnost su tu da ovu slutnju podrže.
Kad bismo to znali, pa makar i maglovito, kao neku poetiku života i njegovih strasnih prožimanja, onda bismo malo bolje pripazili na svoje ruke i na svoj jezik, da, i na svoje misli i čuvstva, odnosno, na svoje ukupne postupke. Drugim riječima, valja nam znati da ništa nije bez posljedica po nas, po vas, po njih, pa zbilo se to nešto tamo na otoku Tuamotu na Pacifiku, u Pirotu, ili na bilo kojemu meridijanu. Jednom dogođeno, ulazi u lanac zbivanja, mijenja putanje, dodaje svoj dio, sudjeluje, tu je, neizbježiv je dodatak već postojećemu.
Uzmimo da to znamo, kao što su to znali mnogi prije nas. Osjetit ćemo tada strahopoštovanje i odgovornost prema svom činu i načinu, svojoj želji i namjeri. Osjetit ćemo da smo uronjeni u svijet kojega sami oblikujemo, to jest, raz-oblikujemo. Ali kako to do kraja umom shvatiti i prihvatiti?
Postoje li neki opipljivi dokazi da je tako, da se ne radi o pustoj sanjariji? Postoje li neka istraživanja, mjerenja, pokusi, rezultati, koji ukazuju na to da ovakva gledišta, naime, bajke, govore istinu? Da je istinita ona mantra “sezame otvori se”, ili “sezame zatvori se”? Ima li dakle konkretnih temelja, oslonaca, dokaza, da mi djelujemo na okolinu ne samo svojim djelom, nego i svojom mišlju čak? Svojom emocijom?
Ima. Poslije izvjesnih pokusa s vodom Japanca Masari Emotoa (“Poruka vode”), više nema nikakve sumnje da naša misao i riječ mijenja svijet, i da se to može vidjeti, izmjeriti, snimiti, pokazati odobrenom aparaturom. Ne samo da naša misao mijenja živu sredinu, već i tk.zv. neživu. I rezultati fizike to pokazuju: naše mjerenje mikrosvijeta stiglo je do točke kada postaje vidljivo što je prije bilo nevidljivo: da ono samo, naše mjerenje-cum-mjerač mijenja objekt svoga mjerenja. (Tesla onomad reče o Einsteinu: “Neka on mjeri zakrivljenost svojega uma”). Naše očekivanje, naša želja, naš napon… mijenja ono na što smo se ustremili. U centru svega je čovjek, njegova svijest, koja i nehotice crta svijet na svoju sliku i priliku, misleći pritom da je svijet nešto odvojeno i neovisno o nama.
A bajke i poezija, svetoknjižja svih kultura znali su to. To je za njih bio i ostao temelj života. Slika je dubinska, uzbudljiva i obraća se osobno meni, tebi, svakomu. Kad to čitamo ili slušamo, prija nam, otvara nas, ali to je kao ljubav u tajnosti. Poslije se žurimo u svoj ozakonjeni lik suhoga i plošnog racionalizma.
Eto, to bih imala reći o ispravnosti, nesebičnosti, ljudskim vrijednostima – naime o stanju samosmirenosti i međusmirenosti. Sve je to u nama, ali zatajeno, gurnuto u stranu, neuspravljeno. Ono što treba – treba najprije saznati da nam nitko ne može dati nešto što mi nemamo. Mi imamo u sebi božanske odlike, ljudske vrijednosti, znanje o općoj povezanosti i prožetosti; ali ne znamo da ih imamo, živimo kao izgnanici iz sebe samih. Treba iznova čitati bajke, kako je preporučivao Einstein.
Pitali su Avatara zašto dopušta da se događaju ove svakodnevne strahotne stvari – ratovi, ubojstva, krađe, bolesti, narušavanje zdravlja majke zemlje…? On je lakonski odgovorio: “Pa vi tako hoćete”. Stoga, što je lijek? Kad jednom budemo kliknuli složno i posvudno da tako nećemo… onda će se stvari početi oporavljati od nas, odnosno, od naših zabluda.
.
Nesebičnost, spoznaja jednote, ključ je mira… Ali koliko ljudi može svojim životom izgovoriti ovu mantru? Koliko ljudi zna da je to jedini pravi protivudar čudovištu kojega smo sami stvorili? Da to nije ni novac, ni vlast, ni teritorij, odnosno, neumorno osvajanje istih? Djela dobrote… kako to naivno zvuči! Ali da nije svijetom hodala Majka Terezija, možda mi ne bismo više ni razgovarali… možda bismo zaboravili da to možemo, pa bismo se možda sveli na krikove i mukanje… Da nisu svijetom hodali nadahnjujući učitelji u različitim odjećama, sveci u različitim okvirima, ali uvijek baveći se prvenstveno čovjekom, njegovom bitnom baštinom duha… kao, primjerice, Gandhi… da takvih nije bilo, da li bi nas uopće bilo?
Prava je ljudska naobrazba život i djelo velikih učitelja (Avatara, sinova Božjih, proroka, khidra, rišija, mahatmi) – njihov primjer uzorni, koji se obraća i pojedincima i narodima, govoreći im što je i gdje je put iz magle neznanja. Njihov je život molitva, koja nas stalno poziva da joj se pridružimo.
Doista, ne možemo reći da nam nisu dolazili učitelji i Bogoljudi čiji je život bio zorni nauk, učenje bez premca. Ne možemo reći da su nas takve duše zanemarile, ostavljajući nas same i nezbrinute. Ne možemo reći da nam nisu stizale Gospine poruke iz Fatime i Međugorja, znakovito i potresno.
No kakvi smo mi učenici, to je drugo pitanje.
Naša prava učilišta nisu (samo) škole i fakulteti. Škole, veleučilišta i sveučilišta najčešće su naši kanali put dobre plaće i boljega smještaja u društvu. Naše pravo obrazovanje nije samo informacija i umijeće poslovanja, baratanja stvarima. Naše pravo obrazovanje je, uz ono društveno propisano i ustanovljeno, izgradnja karaktera, obraza, ostvarenja ljudskih vrijednosti. No gdje su nam takve škole-odgojilišta?
U ime teme, spomenut ću srazmjerno nepoznatu činjenicu da u više od stotinu država širom svijeta postoje “miracle schools”, škole u kojima se na prirodan i nenametljiv način odgaja i uspravlja karakter djeteta, ohrabruje ljubav za istinu i ispravnost; u kojima se uzgaja sućut i požrtvovnost, a pomoću propisanoga programa učenja. Te su škole pokrenute najprije u Indiji, a na inicijativu današnjeg Avatara. Danas postoje na mnogim meridijanima, i njihovi su rezultati njihova najbolja preporuka.
Da bih pojasnila razliku između takvoga odgojnog prilaza i onoga uobičajenog, navodim istinitu anegdotu iz života Mahatme Gandhija. Poslije proglasa indijske nezavisnosti, otac naroda, Gandhi, obilazio je škole i druge ustanove svoje zemlje. U jednoj elitnoj školi ponosito su ga vodili u obilazak školskih kupaonica, igrališta, laboratorija i dvorane za tjelovježbu. Kad je sve odgledao, nastavnici ga povedoše u zbornicu, da bi mu se redom predstavljali. Svakoga je od njih Gandhi pitao: “Što vi podučavate”_? I svatko bi odgovarao imenom svoga predmeta: matematiku, zemljopis, povijest, tjelovježbu, itd. Kad su se svi izredali, Gandhi ih je naoko naivno upitao: “A tko od vas podučava djecu”?!
Razlika između poduke matematike ili matematikom, bitna je. Tim je “naivnim” pitanjem rečeno da, eto, učitelji imaju prigodu (uistinu, dužnost) da se pomoću predmeta bave izgradnjom karaktera, kreativnih sposobnosti i uljudbenoga ponašanja djece. A da su takav stav i spoznaja nekada i u nas bili uočeni, svjedoči naša riječ za pojam edukacije – na(obraz)ba ili (obraz)ovanje. Ovdje je obraz ili karakter-čast bitna komponenta. Isto vrijedi i za riječ “prosvjeta”. Teško bi bilo zaključiti da se izvorni pojam prosvjete odnosio samo na svjetovno znanje – teško bi bilo ne zaključiti da se taj pojam nije smatrao znanjem o čovjekovoj biti; o biti koja je svijest i svjetlost, i koja se doseže upravo samom sobom, to jest, sviješću o sebi, to jest, prosvjetljenjem.
Nadalje, treba naglasiti da se ovim prilazom potiču na rast i ispoljenje upravo oni darovi i sposobnosti u mladom biću, koji se već nalaze unutar njegove ljudske datosti. Ne radi se dakle o sađenju novoga, već o zalijevanju već postojećeg (i zanemarenog) stabla saznanja. Saznanja čega? Sebe-drugih-života-i-svijeta.
I jer nemamo takvih škola u kojima bi se učitelji sustavno pomoću učenja i kroz učenje bavili djecom, a ne samo podučavanjem – bavili tako da naraštaji tako odgojenih školaraca mogu poraditi na rastjerivanju okozemne magle… jer toga nemamo, onda nam je jedina prava i najhitnija mjera da ih imamo. Valja reći da se takav pristup ne svezuje posebno i isključivo za određen duhovni okvir, to jest, za određenu religiju. Bitan je i hitan pristup koji ljudske vrijednosti neće dogmatično povezati samo s jednom religijom, odnosno, crkvom.
Što se tiče naše sredine, Hrvatske, neke škole i već mnogi nastavnici prihvaćaju spomenuti stav kao prirodan i dobrodošao. Naziv takve obuke najčešće je “obuka pet ljudskih vrijednosti” – to jest, vrijednosti istine, ispravnosti, mira, ljubavi i nenasilnosti. *
Ovakve škole nisu nikakva skupa novotarija, već nov pristup istinskom cilju obrazovanja. Ako takve škole postoje u zabačenim krajevima svijeta (kao što je na primjer Ndola, gradić kraj Lusake, gdje je takva škola dobila međunarodno priznanje i zlatnu medalju naziva “miracle school”), i ako iste takve škole postoje i u bogatim sredinama (Vancouver, London), pa ako u oba slučaja (i siromašnih i bogatih sredina) rezultat biva isti – stopostotan akademski uspjeh, kao i potpuna promjena stava i ponašanja – onda je lako shvatiti da za takvu poduku ne treba ni novac ni posebne civilizacijske pogodnosti. Da ne treba ništa veće od spoznaje da su ljudske vrijednosti ono jedino što uklanja svjetsku nevolju i uspostavlja budući mir i sigurnost.
Vraćam se temeljnom vidiku. A taj je: ono što je u nama, to mami svoju sliku i izvan nas. Kakvi smo mi, takav nam je i svijet. Stoga ću ovu pisaniju završiti s pjesmom o dotičnoj temi – temi koja glasi: priroda i društvo odraz je nas samih.
.
KAD JE BLAGOST U DUŠI
Kad je blagost u duši,
prijaju blagi predjeli, blaga vremena,
preljevne boje tišine, smiraj i sjena.
.
Kad je u duši oluja,
dobrodošli su grom, vihor i munja,
a potres je kao lijek na rane –
blaži im plamen.
.
Prepoznaj se u tomu kružnom zrcalu:
što nosiš u sebi, to mamiš u sliku.
A slika, opet, prija liku,
koji joj iznova nudi vlastitu priliku.
(108 X 108, knjiga br. 105)
.
O sebi je Vesna Krmpotić ovako napisala:
.
VLASTOPIS
.
Rođena sam u Dubrovniku, lipnja, 1932. Brat Davor pretekao me za dvije godine. Otac Mario, podrijetlom Senjanin, a došljak iz Amerike-Filipina-Austrije-Njemačke, zvanja liječničkoga s trostrukom specijalizacijom, bio je u to vrijeme direktor dubrovačke bolnice. Majka mi je iz porodice Lopašić-Karlovsky, zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke.
Živjeli smo nekoliko godina u Dubrovniku, onda smo se preselili u Split, i nedugo potom u Zagreb. Tamo je otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. U Zagrebu smo odživjeli četiri godine rata, što nije bilo nimalo bezazleno, jer je otac “radio” za partizane, (slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg). Nakon toga razdoblja strahovanja nastupilo je tk.zv. oslobođenje, također nimalo bezazleno. Odjednom sam bila strpana u “buržoaziju”, to jest, u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i općenito, prema duhu vremena.
Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora, radila se statistika, faktorska analiza, fiziologija, pokusi i mjerenja osjeta i podražaja – čisti, profiltrirani bihevijurizam. Načelnik tadanjega Instituta za psihologiju na Marulićevu trgu bio je prof. Zoran Bujas. Bijaše to neobičan čovjek – u prvomu redu bio je nečlan Partije, a opet, svemu je pristupao strogo izvanjski. Jednom je okupio studente prve godine da bi preslušao njihove dojmove i pitanja. No nitko nije ništa zucnuo. Na kraju sam se odvažila upitati ono što me mučilo: “Ovo je studij psihologije. Kad ćemo slušati nešto o psihi”? Njegov me odgovor zapanjio: “Kolegice, promašili ste fakultet. Trebali ste upisati teologiju”.
Zbilja! Ja sam, doduše, diplomirala tu strogo oivičenu psihologiju, taj zauzdani vidik na čovjeka, ali sam istovremeno studirala i “svoju” teopsihologiju – počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji, toj najpreciznijoj definiciji neobjašnjivoga. U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagora i Upanišada. Iznenađena, uistinu zapanjena nad “mojošću” tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak, odnosno, kao potomak te i takve vizije. Ubrzo potom, prevela sam Tagorove “Gitanđale” za ondašnju izdavačku kuću “Lykos”. Otkrila sam da Indija za mene nije samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha (ovdje navodim pronicljivu rečenicu dra Igora Grbića).
Književnost, pisci, vrijeme pedesetih
Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu “Hrvatsko kolo”. U to su vrijeme carevali tk.zv. partizanski pisci. Jedan od njih me javno naružio zbog toga što pišem o “nekomu tko dolazi alejom niz mjesečinu”, što je dekadentno – a još je gore što taj netko nikada ne stiže. To, “nikada ne stiže” stav je truo i nenapredan, i valjalo ga je prokazati.
Zbližila sam se s piscima svojega naraštaja. Zajedno smo podizali bune (“najprije kao Krugovaši”, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”). Za neke od nas to je bila manje-više adrenalinska žurka, ili pak doživljaj lijepe zajednosti; a kod nekih se radilo uistinu o želji za istinom, za smislom, za sobom. Iz te ekipe najbolji su mi prijatelji bili i ostali (!) Tonko Šoljan i Vlado Gotovac.
(Kakvo je sputano vrijeme tada vladalo, pokazuje jedna zgoda sa Stankom Šimićem. Svakoga bi se petka u bivšemu Radničkom domu održavao tk.zv. Književni petak. Mjesto posjećeno, naprosto zbog toga što je drugih sličnih mjesta opako nedostajalo. Kad su rukovoditelji Petka upitali Stanka što će mu biti tema, odnosno, kako glasi naslov njegova nastupa, on je odgovorio: “Što mi padne na pamet”. “Razumijemo, druže Šimiću, ali kako glasi naslov…”? Rekao sam: “Što mi padne na pamet”! Na kraju su pomalo nevoljko prihvatili taj (sumnjivi) naslov. U petak smo nagrnuli da čujemo što li će Stanko. On je cijelu večer objašnjavao, to jest, postavljao pitanje kojemu ne treba odgovor – naime, zašto se kaže “na pamet”, a ne, recimo, “u pamet”? Što naznačuje taj prijedlog “na”? Naravno, naznačuje zabranjenog Rilkea. Jer, naravno, naznačuje smjer odozgo prema dolje. To je, drugim i trećim riječima, smjer nadahnuća – silazak iz viših sfera. Dakle, drugovi, zaključite sami… Eto, tako smo govorili u ono vrijeme o zabranjenim temama – slikovito, vilovito, zakovrtno, prevejano).
Boravak u Indiji
Onda sam otplovila poluteretnjakom u Indiju. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malo tko htio koristiti. Ja sam tada (1961. i 1962.) radila u redakciji kulture Radiostanice Zgb, u Jurišićevoj. (TV još nije stigla do opće uporabe). Dopala me poezija i esej. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena (Slobodan Novak, Milan Selaković, Ivan Kušan). Ali jednoga jutra, ja sam odlučila sve to napustiti.
U redakciju me toga jutra pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za takvu-i-takvu indijsku stipendiju. Odmah sam rekla da jesam, da hoću. On je ponovio pitanje, a kada je dobio isti odgovor, upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. “Upravo zato i hoću”, rekla sam. Na kraju smo se sastali u troje – prof. Hergešić, Rudi Filipović i ja, da bi mi obojica zgranutih pokušali objasniti što su amebe i kobre, i uopće, što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti kojoj je ime Bharat, Indija.
Međutim, zov Indije bio mi je u srcu, a stipendija indijske vlade naišla je kao zakonita jeka toga zova. Bilo mi je tada 30 godina. Moj se otac već prije deset godina bio preselio u astralna carstva; majka je bila dovoljno mudra i hrabra da me podrži u odluci. I tako sam se ukrcala na poluteretnjak, iskrcala se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel. Jednoga dana, dok sam vršljala po studentskom gradu, prišao mi je izvjesni profesor (Das Gupta) i upitao me što studiram. Pokazalo se da je on voditelj katedre Tagorove literature. Smatrajući taj susret čistom neslučajnošću, upisala sam jednogodisnji studij bengalskoga – iako nisam bila obvezna išta studirati. Na kraju godine mogla sam čitati Tagora na izvorniku, i tako saslušati sasvim drukčiju melodiju pjesme, nego što je engleski blank-verse, na koji je sam Tagor prevodio svoje pjesme.
No više od studija voljela sam krstariti Indijom sama – osjećala sam se pritom beskrajno “doma”, čak i u nedoba, noću, po brdima, u osamama. Verala sam se na fasadu hrama u Khajurahu da bih snimala te neprispodobive skulpture, uljezala sam u mrkle i zapuštene pećine s leglima šišmiša i zmija, i s klesarijama u stijeni. Kasnije sam putovala manje pustolovno – s budućim suprugom Radivojem Petkovićem, koji je tada radio u jugo-ambasadi u Delhiju kao savjetnik za kulturu. Boravak u Indiji trajao je nešto manje od dvije godine.
Preseoba u Beograd, Kairo
A onda mi se život promijenio. Udala sam se, preselila se u Beograd, rodila sina (Relju), naučila kuhati. Usput, prevela sam “Kama sutru”, napisala knjigu eseja-putopisa “Indija”, zbirku “Krasna nesuglasja” i još ponešto. To je tako trajalo dvije godine.
Onda smo otišli u Egipat, u čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Tamo se rodio drugi sin, Igor. Kuća nam je bila puna pokreta, glasova, smijeha, tepanja, čuđenja.
Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila (prvu u nas) antologiju indijske književnosti (“Hiljadu lotosa”), ja sam pomislila da nadolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja… Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja – ubrzo poslije rođenja drugoga djeteta otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Pustinja se lelujala, po njoj je neka pradavna vatra posula skvrčene željezne krhotine. Možda sam tada osjećala da su u nazočnosti tajne riječi suvišne. Zagonetka piramida, precizna i magična matematika staroegipatskih fresaka i kipova, urski ziggurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju.
Dok jednoga dana, gotovo nehotice ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože “egipatsko”, no uistinu svojevrsni osobni spomenar, zapis po sjećanju. (“Dijamantni faraon”). Pišući, uvjeravala sam sebe da te zapise nikada neću objaviti. Po povratku sam uvidjela da hoću – “Dijamantni faraon” doživio je šest izdanja i bio nagrađen godišnjom Nazorovom nagradom.
Nesreća
Ubrzo po povratku zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Drugi sin, četverogodišnji Igor, razbolio se od leukemije. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih, surađivala koliko se moglo.
Onda smo premješteni u Washington. Tamo smo, u američkom Nacionalnom Institutu zdravlja, nastavili s propisanim kemoterapijama. Rodio se i treći sin, Neven. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu-molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, gurnutih u stranu od službenih krojača kolektivnih percepcija. Igorovo neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti (kada ni kemoterapije više ne djeluju), potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca. (Sve to opisano je u kasnijemu romanu-reportaži “Brdo iznad oblaka”).
U Americi sam pisala i dovršila knjigu “Čas je Ozirise”, što je svojevrstan žal za nemogućim – odnosno, za vjerodostojnim prijevodom staroegipatske filozofije, mita i poezije. Poslije Igorova odlaska rođena je zbirka pjesama “Ljevanica za Igora”.
Vratili smo se u Beograd 1977.
Avatarova Indija
A onda sam, 1980., opet otputovala u Indiju, na službeni poziv, no zapravo na meni točno zakazano mjesto rendes-vousa, u Prashanti Nilayam, zemaljski dom Avatara. (Opisano u knjizi “Bhagavatar”).
Od toga časa u životu pjesnikinje prosukljao je vulkan hitropisa. U životu vrlo osobnom dogodilo se presudno otkriće: da Dijamantni faraon nije nikakva pjesmopisna sanjarija, nikakva tajnovita prošlost, nego stvarnost i sadašnjost. Ujedno, to je bio udar prepoznavanja razloga zašto sam se od mladih dana tako prezaljubila u Indiju – u stanje duha, koje stapa korak s ciljem. To stanje jednote utjelovljeno je u liku, riječi i djelu Avatara Sathya Sai Babe. O Avataru, drugim riječima, o Silazniku, govore mnoge moje knjige (“Brdo iznad oblaka”, “Bhagavatar”, “Put jednote” i “108 X 108”, knjiga od 11.664 pjesme, koja je posvećena Autoru).
Smatram da je dvogovor s Njim središnjica mojega života.
Ubrzanje nadahnuća
Tada, 1980., imala sam 48 godina, 26 godina spisateljstva i 10 objavljenih knjiga. Nezačudni prosjek. Narednih 26 godina sukljao je tsunami spisateljske vatre – napisane su i objavljene 74 knjige – a neobjavljenih je ostalo 28. “Proizvodnja” se, dakle, povećala za nevjerojatno visok postotak.
O svemu tomu opširnije
Snalaze me pitanja bližnjih koja žele znati gdje nalazim dah i vrijeme za toliko spisateljstvo? Za (do 2008.) objavljenih 89 knjiga, od kojih se samo jedna (108 X 108) sastoji od 108 knjiga, te predstavlja najopširniju knjigu poezije u svjetskoj književnosti? I tridesetak njih u rukopisu? Kraj tolikih putovanja i kraj četveročlane obitelji, kojoj sam dobar dio života bila tijesno na službu – odakle energija i vrijeme za toliki opus?
Postoji odgovor, kojega sam postala svjesna tek prije nekoliko godina. Odgovor je jedna od bitnih aku-točaka u životu spisateljice V. K.
Kada sam prvi puta tjelesno stigla u Avatarov zemaljski dom, u Prashanti Nilayam, ja sam na odlasku hitro napisala na ceduljici svoju molbu i želju za Riječju. (“Daj mi Riječ”). Napisala, možda uručila, i zaboravila. Ali od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., tijek se ludo ubrzao – u nadvodnomu i podvodnom smjeru.
I kad sada sučelim obje četvrti-i-nešto stoljeća, to jest, 26 godina naspram 26 godina, odnosno, kad suočim 312 mjeseci s 312 (narednih) mjeseci, tada vidim nevjerojatnu razliku. U prvoj četvrti-i-nešto stoljeća, od godine 1954. do godine 1980, objavila sam deset knjiga. (Od tih deset nekoliko je bilo tanušnih knjiga poezije, a dvije su bile izbori iz dotičnih). Kad se deset rasporedi po polju od 312, to ispada da se svaki 31 mjesec objavila po jedna (nevelika) knjiga.
U sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća, to jest, od godine 1980., do 2006., objavila sam 74 knjige, i napisala još dvadeset i osam / ukupno 102 knjige. A za razliku od knjiga iz prethodne četvrti, mnoge su od objavljenih bile nesvakidašnje obimne – “Brdo iznad oblaka” ima 500 stranica većega formata, a knjige “Petoknjižja vrlina” imaju okruglo 4.000stranica. Najveća od takvih nesvakidašnje velikih knjiga je gore spomenuta zbirka 108 X 108 – ona broji 11.664 pjesme na nešto manje od 3.000 stranica velikoga formata. Uistinu, svaka tri mjeseca-i-šest dana izašla bi po knjiga, što će reći 4 knjige godišnje. Knjiga svaki treći mjesec – usporedimo to s rezultatom prethodnoga razdoblja (knjiga svaki 31 mjesec), i dobit ćemo razliku – 10 naspram 102.
Drugim riječima, spisateljska se proizvodnja uvećala više od deset puta. Pritom ne uzimam u obzir debljinu knjiga, to jest, broj stranica, jer tada bi računica ispala ne samo deset, nego i stotinjak puta veća. I opet, trećim riječima, u prvomu je četvrtljeću napisano 9%, dok je u drugomu napisano 91% od cjelokupne spisateljske produkcije (112 knjiga).
(Piše li se noću? Jedva li se diše od pisanja? Ne, naprotiv. Pisanje je odmor, kontakt, igra, užitak. Primjerice, u vlaku od Beograda do Zagreba ili obratno, napiše se po zbirka pjesama; na daršanu se napiše isto toliko. Za dvadesetak dana rodi se podebela knjiga proze. Drama “Ramayana” napisana je za 3 dana. I sve se to radi neosvrtno, bez napora, kao nešto neizuzetno, svakodnevno…)
Zaključak: 74 objavljene knjige (s godinom 2006.) i njih još 28 u rukopisu stoji spremno dokazati i pokazati gdje je i što je izvor njihova nadahnuća. Onih prijašnjih, odnosno nasuprotnih 10 spremno je to isto pokazati i poduprijeti. Gledaju se preko sudbonosne crte razdjelnice, povučene mojom željom za Riječju, željom upućenom toj istoj Riječi.
Nastavak u Africi
-
suprug je imenovan ambasadorom u Ghani. Proživjeli smo u Akri uobičajene četiri godine. Znala sam da me čeka pisanje izvješća s ratišta za život djeteta, za život smisla, za iskustvo dodira s tk.zv. nadnaravnim: knjiga-reportaža, koju sam godinama odgađala. Kojoj je Igor još u Washingtonu objavio ime: “Brdo iznad oblaka”.
Nema komentara za "Shura Dumanić “Vesna Krmpotić – Zašto sam za mir”"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.