Ruzinavo tijelo uz kamen ti sjelo,
već isprale ti ime oseke i plime,
o jedra polomljena sapliću se bure,
vali tužno huče pod rebrima tvojim.
U sidrištu zauvijek su stale tvoje ure.
I u meni tuga na molu dok stojim,
osluškujem naše zajedničke snove
kako u beskraj na tvom pramcu plove.
A obzor koji zove dušu da još sanja
tako je nedostižan za naša putovanja.
Usidren u sjetu, noseć’ svoje breme
ja sam kao i ti, napušten od sviju,
tek ruina koju oplakuje more.
Tragove je svoje ostavilo vrijeme,
u friži tvoje urezano i u moje bore.
katarinab
Aljoša
11 komentara za "Sidrište"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.