Plešu siluete prošlih blagdana
Paleći prskalice pokraj
Staklenih krhkih kuglica
Koje se nisam usudila dodirnuti.
Ukrašavaju mirisnu jelku radošću,
Pjesmom, ljubavlju…
Iskre mi u očima orasi u zlatno obojani.
Obrazi mi crveni- dvije jabuke “božićnice” sa bakinog stola.
Grlim siluete, držim ih uza se
Dok se sobom širi miris orehnjače,
Pite od jabuka sa cimetom i onih
Prhkih šapa iz modlina.
U slamici pod stolom spava djetešce
Na djedovoj radnoj bundi.
Ne budim ju.
Sreća joj je kraj uzglavlja
Blagoslovljena od dvoje staraca.
U jaslicama, pod borom
Maleni Isus joj pruža ruke.
Suzana Marić
17/12/2022 at 6:14 pm Permalink
Te siluete prošlosti koliko su nam mile i lijepe uvijek odišu nekom tugom, a dođu k nama kada su nam najviše potrebne, kao da su još tu. Odlično si dočarala atmosferu i emocije prošlih blagdana, Suzana.
Lijep pozdrav.
P.S.
Nije mi poznata riječ “orsi” u sedmom stihu, što to znači?
17/12/2022 at 6:53 pm Permalink
U ovo predblagdansko vrijeme, nekako nam najviše nedostaju. Hvala najljepša, Katarina!
P.S. “Progutano” slovo- orsi -orasi . Brzopletost 😉
18/12/2022 at 4:32 pm Permalink
Slika sreće i spokoja. Kamo je sve odletjelo?
20/12/2022 at 1:25 pm Permalink
Voljela bih vratiti vrijeme, Mare! Pozdrav šaljem