Za ruku me držiš nježno bez stiska. Pomislim da bojiš se njene krhkosti. Miluješ mi prste kao što slikar svoje kistove s ljubavlju drži. Pogledi su naši ispunjeni neobjašnjivim. Tiho se pretače ljubav, sanje i želje u tih nekoliko centimetara koji nas u hodu dijele. Zastaješ i ljubiš mi kapke, čelo i obraze. Na usnama tražiš mekoću što opijenost nudi kao jutarnja rosa mladoj travki, a kamenčići šušte zanimljivu pjesmu ispod naših stopala. Sve je zapravo simfonija ljepote; drveća oko nas, ptica u tihom letu, ponekog cvrkuta, plavog neba i nas u tom raju opijenih od sreće. Jedna klupa zaustavlja naš hod i postaje utočište, dom, sigurna luka naših lutanja. Razgovaramo tiho da ne remetimo ljepotu koja nas okružuje. Zagrliš me nježno, pripiješ uz svoje tijelo i šuteći udišemo još jedan susret nježnosti, želje i ljubavi.

16.06.2013.