Bila si rođena za slobodu;
gradove, prirodu i divlju vodu,
al’ sudbina blistavo zlatnu krunu
stavi na tvoju sjajnu kosu bujnu.

Zarobili te u dvorskim protokolima
trčala si dugim crnim hodnicima
dok je u tebi slavuj tužno pjevao
i o zvjezdanom nebu snivao.

Uplašena si bila kao mala srna,
djevojčica još, a već najljepša žena,
poput trna bila si smetnja nekima
i najradije bi te rastrgali zubima.

Željela si slušat šumorenje mora
udisati mirise smilja i bora,
al’ zadaću si trebala ispuniti
i za cara samo nasljednike rađati.

Izrodila si ih u svom znoju i krvi,
uzeše ih, a tebi se bolno srce smrvi,
putovala si svjetskim metropolama
Ateni, Budimpešti i inima.

I drugu krunu na glavu ti staviše
dvorac na Krfu za te sagradiše,
a ti si i dalje u crnini tužna lutala
dok te smrt u Ženevi nije sačekala.