Danas sam  obukla jutrom
stari iznošen sivi kaput,
spakirala pod njega tugu
i krenula sa njom na put.
Na stanici htjedoh kupiti
jednosmjernu kartu za daljine,
u kupe samoće ukrcati tugu
neka sama dalje krene
i ostavi iznemoglu mene.
Brkati prodavač oštro reče,
„To tako ići ne može i neće,
pratitelja za nepoznate daljine
svaka bijedna  tuga treba
zalutati bi mogla jer tamo
nema ni sunca ni neba.“
Treba meni novi kaput
jer ipak i ja moram  na put.
Drugo ja  mi tada reče
„Što će tebi novi kaput
kad tamo  ni sunca nema
samo magle sive ,umora vrijeme
tu nitko ne vidi poderane sjene,
na kaputu sivom opsjene
što skriva tugu i uspomene“.
Odustajem ja od puta,
noć se vuče ,kaput spremam
i tuga u džepu drijema
samo ja još budna sanjam
čekajući jutra obojena.