Polagano se u mene slijeva
gusta skliska uljasta tekućina
taložeći se mojim sedimentnim srcem;
potpuno me ispunjava kao crno zlato
koje se nataložilo maternicom Zemlje.

Usporavam hod kroz međuprostor
gledajući zvijezde kao svijeće
dok srebrnasti plam tinja samo za me
upitam se: “Jesam li možda skrenula?”
Plašim se njegove užarene iskre
krila mi postaju teška kao dva K2
prestajem se krilatiti između oblaka.

Oblačim tišinu vremenske svjetlosti
i prelazim u prostore praništavila
gdjekad me dodirne iskra kao krijesnica
gorim horizontom poput raspela buktinje
postajem bitumen Semiramisa.