„Jučer ujutro je padala kiša. Vidjela sam pticu kako stoji sama na golim granama. Rastužilo me. Nastala je pjesma“, rekla mi je jednom pjesnikinja Slavica Lazić Turinski i tim riječima osvojila moje čitalačko srce.

Zbirka pjesama „Rod sumraka“ nameće mi misao o putovanju, onom osamljenom, bjelosvjetskom, prisilnom putovanju koje nigdje ne pušta korijena i ne ostavlja sjemena.  U oku  vizure Berna, Baden Badena, Sarajeva, Pariza ….. a negdje duboko u srcu sanja se Moskva, Odesa, još živi tkivo nekih dalekih predaka, još se čuju zvuci konjskih kopita i  pjesme Cigana, a zatim okretanje rulete neke zapadnjačke kockarnice. U torbi stihovi Majakovskog, Lorce, Rešickog, pismo  ponekog prisnog prijatelja i beskrajna samoća.

U sumrak, kada umiru zvijezde, dolazi Ona, Poezija, lijepa i utješna,  rod svih pjesnika,  onih koji su bili, koji jesu i koji će tek biti.  Stvara se pjesma. Za nju ne postoji vrijeme koje ne može prijeći i ne postoji mjesto na koje neće stići jer njezin je tvorac  građen od iste materije od koje su građene zvijezde./ Zvijezda/

Za Slavicu Lazić Turinski pjesnik je iskon. On je zvuk i on jest boja.  Svaki pjesnik ima drugu boju i drugi zvuk, oni titraju drugačije i slobodno, a svi su oni uronjeni u fluid zvan Poezija.

/Šumska  truba/

Trubimo
po šumama
plavetnilo riječi.
Vrištat’ crveno
Trčat’ zeleno
Njihat’ žuto.

Iz spektra boja se
rađa mala školjka
i raste u trubu.
Pretvara
Crveno, zeleno
i žuto
u plavo.

I svi su pjesnici braća u svemiru  kojima se pridružuje i autorica ove zbirke, dušom  lutalice i stihovima   koji nemaju granica, ni u vertikali vremena ni u prolasku prostranstvom.

Kakvu boju i kakav zvuk ima poezija Slavice lazić Turinski?

Zvuk je jasan, gromak, čist, nadire nezaustavljivo i poletno ritmom  „Šume u čvrstom stavu“. Kratak stih nosi tkivo pjesme. A onda, kao da želi ublažiti taj čvrsti, nezaustavljivi ritam, zvuk iznenada prelazi u finu, melodioznu titravu poetičnost.

/Sloboda/

Tiha vojska u meni
drijema
kroz ocvalu planinu
gnjeva.
I teče rijeka.
I život.
I krv.
I konja sumanutih
presnažne noge
razbit će vodu.
Rasut će slavu
zemlje
ove…

I boja je njena spektar jasan i živ. Temeljna kao što su temeljni vjetar i zemlja i voda, sile stvaranja. A onda se koleba, između svjetla i tame, treperi zrakom u velikim sjenama i donosi  ljubav, glasove predaka, zaustavljene misli u vremenu, suvremena zbivanja u tragovima.

Ljepota ove poezije može se glasno i gnjevno vikati, tiho plakati, ali se može i piti u osami, samo dušom taknuti. Ona korača nezaustavljivo preko izoštrenih slika života i pretvara ih u titraje za sva razdoblja u protoku vremena. Poezija kroz vrijeme korača, korača…

Marija Juračić, prof.

https://www.facebook.com/produkcijapoetika/posts/1696315310633686