SLIKARSKI PUT ANTONIJE CELIN

(Od figurativnog slikarstva do geometrijske apstrakcije)

Kada mlado biće osjeti slikarski poriv, ono prvo slika motive koje oko sebe uočava, Tako je i Antonija Celin, rođena Siščanka, dozvolila oku da uživa u motivima stare utvrde, staroga mosta, pročeljima kuća, balkonima, željezničkim vagonima, rijeci, ali i cvjetnim poljima, seoskim krovovima i slobodnim konjima s imanja njezinog djeda. Neminovno su te slike imale figurativan karakter, a prikazivale su dio zaustavljene stvarnosti. Slike su to koje nose svoju priču. Namazi boja bijahu uglavnom teški, s dominantnim varijacijama smeđe boje. Već ti rani radovi pokazivali su svu snagu jednog raskošnog talenta.

Kada se Antonija Celin preselila u malo primorsko mjesto, pred njom su se otvorile nove vizure: drugačija arhitektura, male primorske ulice, kažuni, brodice u lučici i beskrajno plavetnilo mora i neba. Ona sada slika svakodnevne primorske motive, ali se još ne oslobađa one teške zemljane boje pa krovovi njezinih primorskih kućica na nekim slikama izgledaju kao da su dugo kisnuli na kiši, što ne umanjuje njihovu privlačnost.

Profesor likovne umjetnosti i likovni kritičar Marino Baldini je na samostalnoj izložbi slika Antonije Celin „Ulice i vlakovi“ 2008. godine, između ostalog, izjavio: “Način na koji Antonija Celin pristupa teškim bojama pokazuje njezinu darovitost za materiju i kolorit. Istodobno, taj način zapuštenim elementima pročelja, a osobito otvorima na pročeljima, daje slikovitu poetičnost koja nas može ponukati da podignemo pogled ako se nađemo u kakvoj uskoj i zapuštenoj starogradskoj ulici… Jedno od obilježja i efekata slikarstva Antonije Celin jest dubina koja se simulira jasnim i jakim potezom, vrsnom uporabom boje te osobito lučenjem bitnoga od nebitnoga u poetici prostora koja odgovara njezinu autorskom rukopisu.“

Slikarica s lakoćom ovladava vertikalnom kompozicijom slike pa  tako gledatelju prenosi stvaran izgled malog primorskog mjesta koje se s planine okomito spušta do mora. U dnu slike se ljuljuškaju barčice, a vrh slike završava plavim nebom. Njezino se oko polako otvara plavim tonovima.

Slikarica Ivanka Piplica je 2008. godine na samostalnoj izložbi „Istarski primorski motivi Antonije Celin u Roču“ rekla o njezinim slikama:

 “U kolorističkom pogledu bile su gotovo monokromne, a na njima su prevladavali smeđi, okerasti i zemljano crveni tonovi. Nakon toga u slikama mora i jedrenjaka nastupio je prijelaz u plave tonove.“

 Slike Antonije Celin iz tog vremena još zadržavaju predmetnost, jasno se nižu predmetni oblici, pojavljuje se bijela boja, a plavetilo se širi plohom slike.

No osjećaj koji struji s platna je zatomljen, zatvoren iza prikazanog pejzaža pa silinom izbija iz pjene valova, iz tih mrlja bijele boje. Ne znam vidite li, ali moje oko na ovoj slici neodoljivo privlači ona nacerena crna mrlja u dnu slike. Ona poprima ljudski lik kamufliran u pjenu, u stijenu. Gledatelj koji se u djetinjstvu znao zabavljti gledajući oblake i njihove predstave, koji je u njihovim oblicima znao prepoznati razne figure, lako će u tim mrljama pronaći životne oblike.

Na daljnjem slikarskom putu Antonije Celin, odjednom se mijenja njezina percepcija svijeta.

Boje postaju žive, potez kista ležeran, više gledatelju ne servira gotov doživljaj. Sada dozvoljava da u rasplesanim linijama gledatelj pronađe  vlastiti svijet.

 

Sve nebitno je iščezlo. Sadržaj slike se prikazuje u naznakama. Nije bitan. Bitan je samo ugođaj. Nestali su detalji. Boja je dobila na važnosti. Perspektiva je očuvana. Nema više zatomljenosti. Slika se nudi oku snažna i oslobođena. Ekspresija je potpuna, uočava se  snažan likovni zamah autorice ka ekspresiji. 2013. godine autorica je je još jednom iznenadila umjetničku publiku na samostalnoj izložbi „Racionalne i spontane slike za gledanje i čitanje“ u galeriji Laurus u Lovranu. Možda sa čuđenjem prihvaćate spoj pojmova racionalno i spontano jer su oni u stvarnom svijetu oprečni, ali kad je umjetnost u pitanju i nemoguće nalazi svoju moguću stranu. Ako znamo da je Antonija Celin inž. prometa čiji je um u stalnoj vezi s mehanikom i matematikom, onda ne čudi da se  taj racionalan  sklop srodio s umjetničkim i da se spontano s njime isprepliće.

Povjesničar umjetnosti Berislav Valušek je povodom otvaranja izložbe zapisao:“Slike s izložbe, uglavnom akrile i kolaže na platnu stvorene od 2011 do 2013. možemouvjetno podijeliti u dvije grupe:crno – bijele s naglašenomgeometrijskom organizacijom polja prikaza i one sa spontano nanesenim“mrljama“ žvih boja manjih ili većih površina. Jsječci  iz novina i

 

časopisa, stari dokumenti, fotografije, autoričini rukopisi, s citatima A.G Matoša, M. Krleže, D. Gervaisa i drugih ili s osobnim  monološko – dijaloškim zapisimanastalim tijekom proesa rada,  te s brojevima, nalaze se na svim djelima. Time radovi postaju „slike za čitanje i brojanje“ ili slike koje nam šapću, jer Riječju iz predmeta možemo izmamiti nečiji glas, kako kako su to još 1966.tvrdili slovenski umjetnici I. Geister Plamen i M. Pogačnik.No, potrebno je naglasiti – iako sa slika možemo odčitati i konkretni literarni i likovni sadržaj – da to nije prva ili bitna namjera autorice jer brojevi nisu aplicirani kao nositelji simboličkih ili numeroloških, vrijednosti, kao što tiskani tekstovi j rukopisi nemaju primarnu ulogu komunikacijskih kanala kao p rijenosnika poruka. Nadovezujući se na tradiciju povijesnih avangardi s početka 20. st. na konstruktivizam, dadaizam i 

nadrealizam, te na konkretnu poeziju sredine prošlog stoljeća, Celin slova / riječi i brojke prvenstveno  razumijeva kao likovnu, vizualnu, dakle kaligrafsku komponentu, supstancu i imanenciju vrijednosti oblika.“

Uvažavajući sve do sada izrečeno, moram dodati da u ovoj izložbi vidim i onu njezinu duhovnu stranu, čija se ideja sigurno rodila iz tame, iz ničega, a kreirala je sasvim spontano djelo koje asocira na početak stvaranja, kada se u dubini vremena rodila Riječ. Ona Riječ od koje je sve počelo, ona brojka od koje je sve krenulo. Jer na početku bijaše Riječ.

 

Antonija Celin nastavlja svoj slikarski put.

Slike koje pripadaju ciklusu  geometrijske apstrakcije dio su privatne zbirke pa zahvaljujem vlasniku što mi je dozvolio slikati ih.

Antonija Celin članica je Udruge željezničara slikara „Plavo svjetlo“ Zagreb s kojom je ostvarila  velik broj zajedničkih izložbi u zemlji i inozemstvu, a od 2008. godine izlaže i samostalno.

Njezini su radovi osvojili niz priznanja i nagrada, od kojih izdvajam,:

2006. Međunarodna izložba u organizaciji Međunarodne federacije željezničarskih kulturnih i intelektualnih društava (FISAIC), Litomerice/Češka – osmo mjesto u kategoriji akvarela.

2008. Ex tempore i “Bore staroga Mandraća”, Lovran – Posebna pohvala komisije.

Šesti Međunarodni slikarski natječaj ISTRArt – Sveti Servul, Buje – Prva nagrada u kategoriji ex tempore;

Peti Likovni susret u Jedrarskoj, Rijeka – Prva nagrada u kategoriji ex tempore;

Prvi susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin – Treća nagrada

2009   Drugi susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin – Treća nagrada u kategoriji ex tempore;

Šesti likovni susret u Jedrarskoj, Rijeka, Prva nagrada ulazak u knjigu suvremenih likovnih umjetnika ACCA za 2010 godinu.

2010. Sedma umjetnička kolonija i Ex tempore Velog pinela, Kostrena – Posebna pohvala komisije u kategoriji ex tempore;

Treći susret likovnjaka povodom Dana Julesa Verna, Pazin – Posebna pohvala komisije u kategoriji ex tempore;

Likovni natječaj Ex tempore, Nova vas – Druga nagrada

Osvrt Marije Juračić „ Slikarski put Antonije Celin“ objavljen je 7. veljače 2022. u časopisu za kulturu, umjetnost i društvene teme „Diskurs“.