Uvijek si nekako tih u tim danima ljetne žege

vadiš početke nas

i slažeš slike poput brodovlja

raspoređenog u luci.

Ljubav crtaš slikama prvih dodira

u ljeskajućim tišinama obala

gdje zauvijek ostao je

titravi odbljesak naših sjena

zagrljenih morem

                 .

Tvoje nenajavljene morske

sjete

sve više prizivaju strahove uma zbog onog

što neminovno dolazi.

Tiho pitam: što će biti kada ljubav, naša skupnost

ostane samo trag u očima onog koji ostaje,

kako vratiti slike prošlosti oka, bez da vidiš onog drugog pored,

bez da čuješ glas ili u šutnji, samo pomakneš i dotakneš

ruku – ovako toplu, kao ja sada?

Ulovih tvoj pogled

čudnog nespokoja.

Da li su to zasuzile i tvoje

oči prije nego si ušutio,

bez odgovora?