Dječja je literatura usko povezana s razvojem pedagoške misli i dječje psihologije. Ljudi su oduvijek odgajali svoju djecu, ali je cilj odgoja u raznim povijesnim razdobljima bio drugačiji. Različito je na dijete gledao naš predak u pećini, rimski patricij, feudalni kmet, a drugačije to radi suvremeni roditelj, čijem je djetetu  knjiga namijenjena.

Za razliku od literature koju odrasle osobe biraju za sebe prema svom afinitetu, od dječje literature zahtijevamo da zadovolji dva književna principa koja je još Horacije naglašavao, a koja u stvaranju dječje književnosti ne valja zanemariti. Želimo da dječja knjiga bude zabavna i  korisna za djetetov razvoj, da bude dulce et utile.  Pri tome treba paziti da utile ne nadmaši dulce, jer će dijete glatko odbiti prihvatiti takvu literaturu. Sve što je za njega korisno, treba mu servirati na zabavan i zanimljiv način. Književno djelo treba ga uzbuditi, nasmijati, razigrati, zabrinuti, opustiti, usisati u svoj maštoviti svijet, jer taj je maštoviti svijet  djetetova nasušna potreba, igra  u kojoj se ono suvereno kreće.

Slikovnica Maria Lovrekovića Slatkica neće vas dovesti u  dilemu, trebate li knjigu darovati vašem djetetu, jer čim ju primite u ruke, znat ćete da je ta knjiga stvorena za njega  i s užitkom ćete je čitati ili glumiti vašem malenom Slatkišu ili Slatkici, a u potpunom doživljaju i proživljavanju priče pomoći će vam izvrsne, oku ugodne ilustracije slikarice i učiteljice likovne kulture Ivane Švragulje. Vaše će dijete ovu priču sigurno prihvatiti, jer je priča zanimljiva, napeta i lagano strašna, baš u mjeri u kojoj to djeca vole, kada puštaju mašti na volju, kada se u svom zamišljenom svijetu kreću u opasnim situacijama, ali razumnim dijelom svijesti kontroliraju taj imaginarni svijet.

Dijete će posrednim putem prihvatiti činjenicu da svijet nije posve sigurno mjesto i da u njemu postoje zločesti i strašni ljudi, ali će ujedno razvijati osjećaj da su njegova obitelj, njegov dom i njegov društveni krug sigurni za njegovu igru i život. Širit će svoj doživljaj svijeta s malom dozom proučavanja i kritičkog stava i njegovati osjećaj nezavisnosti, jer uvijek se može obratiti onima koji ga vole – obitelji. Kako u priči postoje dobri i loši ljudi, ono će se već po svojoj dječjoj naravi prikloniti principu Dobra, ne samo zato što će osjetiti sućut i brigu za malu Slatkicu, nego i zbog pravednosti u kojoj kradljivci, prevaranti i egoisti na kraju moraju biti kažnjeni, jer ako tako ne bude, cijeli će se maleni svijet našeg Slatkiša ili Slatkice  ukočiti na stranici slikovnice u kojoj negativac Petar Strašni provodi svoju volju.

Svijet djece rane dobi je vizualno šaren, ali njihova spoznaja ljudskog karaktera je crno – bijela. Dijete još ne može shvatiti psihološki složene likove, jer se njegov svijet u početku dijeli na ono što je dobro i ono što je loše pa dobri ljudi čine samo dobra djela, a zločesti zločesta. Zato se i likovi u ovoj slikovnici strogo dijele po etičkom principu i djeluju u skladu sa svojim karakterima pa ni u jednom trenutku ne mogu zbuniti dijete.

Emocije djeteta nisu samo prirodno uvjetovane, one se u ranoj dobi i uče i razvijaju i u tom procesu slikovnica „Slatkica“ može odigrati svoju pozitivnu i važnu ulogu. Vjerujem da ni jedan roditelj svoje dijete više ne kažnjava zatvaranjem na mračna i neugodna mjesta, ali dijete, bez obzira kako mu lijepo djetinjstvo pružamo, mora znati da su i takve mogućnosti negdje, u nekim sredinama otvorene, da se dešavaju i ako ih osudi u ovoj nježnoj dobi, osuđivat će kasnije svako nasilje nad slobodom nevine osobe.

„Slatkica“ je priča o djevojčici koja naglašava još neke pozitivne ljudske osobine; borbenost, radišnost i optimizam. Borbenost se ne odnosi na sukob s nekim, nego na životne okolnosti, na one nepredviđene, negativne situacije u kojima se možemo iznenada naći, kao što su se, zbog pokvarenog tvorničara, našli Slatkica i njena obitelj. Umjesto da klonu duhom i pokore se beznađu, oni nalaze rješenje i naš mali čitatelj ili slušatelj će podsvjesno spoznati da se sa životom treba uvijek aktivno suočavati i da ima malo bezizglednih situacija.

Cijela se priča odvija u Petrinji i ta činjenica da je lokacija priče poznata doprinosi njenoj životnosti i autentičnosti. Na kraju treba spomenuti jednostavan, razumljiv i lijep jezik kojim je priča ispričana, a koji će dijete lako usvojiti, spontano proširiti svoj vokabular i osnažiti osoban način izražavanja.

Marija Juračić, prof.