U našem gradu, kraj svjetiljke stare,
Danas sam te sasvim slučajno srela.
Zazvati te tiho, dodirnuti rame,
Mahnuti ti rukom,samo to sam htjela.
Ali usne dršću, glasa ne daju,
Oči tvoj korak niz ulicu prate,
Ruke kao olovo, uz tijelo ostaju,
Ne žele opet staru bol da vrate.
Dok dvije suze klize mi niz lice
U duši pitanje i dalje stoji:
Tvoj lik se gubi, svjetiljka se pali,
A ja pitam : “Zašto,zašto prokletniče ?”
slobodni.net
13 komentara za "Slučajni susret"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.