22 veljače 2022
Autor: Marija
Kategorija: Misaona
Smrt je sveprisutna i sveobuhvatna. Nalazi se u svakoj stanici materije, rađa se s njom, raste u njoj dok je potpuno ne preplavi i preuzme pa sam sklona tvrdnji da je materija primaran oblik postojanja. Da je drugačije, da je ideja u postanku svemira imala primat, ona u svoj plan ne bi ukalkulirala smrt. U svemu živom postoji Smrt. Njezin sat otkucava od iskona, a njeno vrijeme precizno i mirno sve postojeće pretvara u prah. Ona ništa ne propušta, nikoga ne štedi. Nema u njenom činu namjere. Ona djeluje automatski u skladu sa svojom prirodom, zakonom urušavanja i ništavila. U svom djelovanju nije predvidjela bol, jer u ništavilu boli nema. Bol je rezervirana za život.
Kolika je dubina vremena u kojoj je Smrt carevala, mirno i samotno, bez životnih oblika, ne možemo pojmiti, kao što ne možemo pojmiti trenutak u kojem se pojavio Veliki Um svemira u kojem je bljesnula ideja koja je pokrenula mrtvu materiju i potaknula stvaranje života.
Od tog trenutka, od trenutka Velikog bljeska, Život se neprekidno bori za opstanak. I nije mu lako. Dok je Smrt svevremena i cjelovita, Život je fragmentaran i mora se neprekidno obnavljati, uvijek u novim jedinkama. Raskošan je u svome stvaranju žive prirode, kreativan u svome nastojanju da opstane, bez obzira na milijune svakodnevnih, malih, pojedinačnih smrti.
Ne znam je li Životu svejedno što se u njegovom bazenu zbiva dok se on sam nastavlja. Izgrađen je na okrutnom zakonu preživljavanja u kojem moraš ubiti da bi živio. Tijelo traži hranu, a hrana je drugi živi oblik postojanja; biljka ili životinja, svejedno. Sumnjam da se Život bavi etičkim problemima. Priroda ih ne poznaje. No da bi se održao, da bi se obnavljao u toj igri Biti ili ne biti, Život je stvorio ogromnu, obrambenu silu koju zovemo Ljubav. Bila ona melem i utjeha ili samo vješti trik Života, ona spaja jedinke i stvara nove jedinke. Ona prelazi granice Svijeta živih i egzistira tako otpredmećena, dirljivo sama, čak i beznadna, ona postoji izvan svih stvari. Pripada duhovnoj sferi u koju Smrt nema pristupa. Zadržava ono što je Smrt uništila, preko groba voli, jednako snažno i duboko i ne dozvoljava da se njen žižak ugasi. Ona negira fragmentarnost života, nestajanje svijesti jedinke, ona se provlači kroz sva životna vrenja i obnavlja se u cjelovitosti realnog i duhovnog života.
Duhovnu sferu života objašnjavaju mnoge religije i filozofije koje se često međusobno sukobljavaju, a tijekom povijesti nerijetko su djelovale zlom po čovjeka. U Velikom Umu svemira, u kojem je bljesnula prva misao, nema sukoba.
Dopuštam si misao da je On ogromna, moćna svijest, koja postoji po sebi i čiji smo svi mi dijelovi. Otrgnuti od nje, prolazimo razne realne živote u kojima smo potpuno samostalni u odlučivanju, u poimanju Dobra i Zla. Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te Svijesti. Kada čovjek proziva Veliki Um zbog neke grozote koju čine ljudi, treba znati da tu grozotu nije učinio On, da jedino ljudi po slobodnoj volji mogu odlučiti i jedino oni snose zasluge i kaznu, jer oni su On.
Svi smo nastali iz istog moćnog izvora i svi se vraćamo istome ušću. Koliko mi poštujemo ideju Dobra, toliko će dobra biti i kuća u kojoj živimo i Svijest kojoj se vraćamo i iz koje ćemo nanovo poteći.
Svi se rađamo s klicama Dobra i Zla i upravo smo zato sami odgovorni za svoje postupke. Svojim postupcima u ovom životu utiremo put budućem postojanju, jer sve postojeće prožima ista umna osnova.
Marija Juračić
Objavljeno u Diskursu br. 11
22/02/2022 at 6:27 am Permalink
Sljedeći broj Diskursa očekujemo krajem ožujka, a posvećujemo ga Miroslavu Krleži. Pišite za “Diskurs”.
22/02/2022 at 10:51 am Permalink
Duboke su ovo teme… uostalom kao i sam život. I svatko sam traži i pronalazi svoje odgovore unatoč već ranijim, različitim, ponuđenim odgovorima. U mnogočemu se slažem s napisanim, ali ne vjerujem u vječnu smrt već u vječni život. Ne slažem se s ovom rečenicom: “Da je drugačije, da je ideja u postanku svemira imala primat, ona u svoj plan ne bi ukalkulirala smrt.” – Činjenica da je upravo ovako kako jest, govori u prilog tome da mnogo toga ne znamo, da je plan drugačiji od našeg ljudskog kratkotrajnog i ograničenog poimanja svijeta i života.
Vjerujem da je smrt samo prijelaz – da se život nastavlja. Možda anđeli plaču kad se čovjek rađa jer ide u smrt – smrt duše koja se mora izboriti za svoju svjesnost, da se prisjeti gdje je bila prije. Ali, naravno, mi to ne znamo. I zbog svog neznanja činimo sve što ne treba. Ja život doživljavam kao put razvoja svijesti (mada se svijest ne razvija, već se razmiče onaj tamni prostor koji je obuhvatio svijest i zamračio je) – iz neznanja čovjek je uvijek činio zlo. A što je prethodilo tom neznanju – Biblija bi rekla: oholost – zbog koje je čovjek protjeran iz raja, tj. iz svjetla znanja u tamu neznanja – tj. tu gdje jesmo. I od onda se čovjek koprca i traži spas – a nikada ga ne nalazi u vanjskom svijetu – jer tu ni ne može. Spas je u vraćanju Izvoru. Vjerujem da je sve onako kako treba biti – i čovjek je baš tu gdje mu je i mjesto (privremeno).
Ovo je toliko opsežno, nastojala sam što sam više mogla skratiti komentar.
22/02/2022 at 11:15 am Permalink
Sva poezija, sva filozofska učenja, religije, sva ljudska traženja zapravo su odraz težnje za povratkom Suštini – zvala se ona Ljubav, Mudrost, Dobro, Zdravlje, Istina, Svijest, Radost… Često puta mi sami toga nismo svjesni. Pa i kada se piše o tuzi, boli, nedaćama koje snalaze čovjeka… sve je samo etapa, dio puta koji smo iz nekog razloga trebali prijeći.
22/02/2022 at 4:11 pm Permalink
Vječan je ciklus rođenja i umiranja. Krug. Stvoren po sebi. Ljudi stvoriše razne religije, zbog njih vodiše ratove, a samo je jedna, sila koje smo svi dijelovi. Možda? Stvorila nas je, u nju se vraćamo i takvi kakvi jesmo tvorimo njeno nematerijalno tkivo. Možda?
Kako reče Šekspir – nitko se s onih obala vratio nije.
22/02/2022 at 8:22 pm Permalink
Sukladno “vazecoj” znanosti materija/energija (sto je, u osnovi, isto jer prelazi jedno u drugo), je vjecna. Ne moze postati i ne moze nestati. IDEJA (fizikalno) nije drugo do energija preskakanja (bio)energetskih sinapsi, na neutronskoj razini. SVIJEST je, dakle, samo software u “memoriji” naseg hardwarea (mozga). Unistis li hardware, unistio si software. Prosto ko slapa. BOL nije drugo do upozorenje perifernog sustava, upuceno centralnom sustavu: “Nesto nije u redu! Reagiraj!”
Razumije se, Marijin tekst nije znanstvena rasprava nego visoko poetizirano razmisljanje i spretno poigravanje prvim i posljednjim stvarima na metaforickim razinama, napisano da nam pruzi estetska i spoznajna zadovoljstva. Da nas pouci, ponuka na razmisljanje… upozori. Tako sam ga ja dozivio i gustao. Zivot (bioenergija) je nadgradnja nezivoj prirodi. SVIJEST predstavlja korak dalje. Samo uz SVIJEST vezu se pojmovi: dobro, zlo , ljubav… Sto slijedi dalje? Kao sto Marija zakljucuje, do nas je, a ne do Velikog Uma-Zlatikuma. 😉
22/02/2022 at 11:14 pm Permalink
Lijepo ste to opširno opisali. Duboku ušli u nerazrješivu misteriju. Istina je da je život i općenito sve u ovom kozmosu najveća moguća tajna. Svatko o tome ima neko utješno mišljenje, jer kako inače funkcionirati? Lijep Vam pozdrav Marija.
22/02/2022 at 11:36 pm Permalink
Da, u pravu si, Marija, zapravo su ljudi stvorili religije, iako ona velika duša koja je donijela određeni nauk i potvrdila ga svojim životom (ne radi nauka niti radi sebe samoga, već radi širenja istine i svjetla tj. ljubavi (u) ljudima – ako vjerujemo da je ta osoba uistinu postojala) sigurno nije htjela da se u ime tog nauka i u njegovo ime stvore religije zbog kojih će se voditi ratovi. Uvijek je isti onaj mrak koji obavija sva bića u razvoju i zatamnjuje pristup toj jedinstvenoj svijesti, kako god mi nazivali taj mrak. Svijest je ovdje duhovna kategorija, ne materijalna, dakle Veliki Um, kako si ga nazvala i kojem se svi na koncu vraćamo.
Neki kažu da je uvećavanje sreće onaj prvi impuls stvaranja…
Ma, kako bilo, ja se uvijek zakačim za tekst koji ima ovako bogato razrađene ideje – baš iz tog razloga jer prvenstveno sebi želim štošta razjasniti i vidjeti gdje stojim po tom pitanju. Naravno, to je boljka razuma koji radi brzinom 1000 km/h. A znamo da se razumom cijela istina ne može obuhvatiti… već srcem. Srce je put u središte, a razum je periferija. I zato znanost koja se bavi perifernim stvarima (jer se, uostalom, bavi posljedicama, a ne uzrokom) nikada neće proniknuti u tajne stvaranja, tajne izvora života.
23/02/2022 at 7:13 am Permalink
Kada ljudi pitaju:” Zašto Bog dozvoljava ratove, nesreće, zašto ne kažnjava zle, vjerujem da Veliki um to jednostavno ne može, jer je on sačinjen od svih ljudskih svijesti, dobrih i loših. “Mi sobom nosimo i Dobro i Zlo kao darove povratka i o količini dobra i zla naše duše ovisit će sreća i stanje te Svijesti.” Zato za života trasiramo put, ne samo svoj i svog potomstva, nego put na koji ćemo se nakon smrti vratiti. Hoćemo li stići u sreću i blagostanje ili u doba toljage i noža, ovisi o nama sada, svijestima koje su se na mali vremenski trenutak odvojile od svoje cjeline.
23/02/2022 at 7:41 am Permalink
“Bol je vezana za život”. Govorimo o duševnoj boli koja nastaje zbog ljubavi prema nekome tko pati. I nije “privilegija” samo čovjeka. Pogledajte oplakivanje slonova. Kada vidite tu bol i taj ritual, shvatite da nemamo pravo silom zadirati u živote drugih vrsta. No ostanimo na čovjeku. Zbog kakvih sve fantazmi i pohlepe pokreće cijele narode u ratove. Takvi ljudi s druge strane vage moraju imati na tisuće dobrih ljudi da bi stanje “Velike Svijesti” po njihovoj smrti ostalo nepromijenjeno. Jer samo dobro stanje dobrih energija može odgoditi povratak u “mrtvu materiju”.
23/02/2022 at 11:50 am Permalink
Volim ove teme. Ova su razmišljanja i na tragu mojih. Miha, sviđa mi se kako gledate odgađanje povratka u “mrtvu materiju.” Svaki jezičac na vagi je bitan
23/02/2022 at 12:03 pm Permalink
Krasan tekst , Marija ! Ponuke me na mnoga pitanja koja , na zalost , ostaju bez odgovora ! Naime tko su bili Kentauri ? Pa u danasnjici isto postoje bica , koja su kloniranjem postale pola zivotinje -pola ljudi ! Ima tu neke tajne , misterioznosti , pitanja … uostalom u posljednje vrijeme postajem skepticna na sve teorije i znanja dosadasnjice…lp
23/02/2022 at 12:07 pm Permalink
Da , mislim da je materija nesto sta nas mozak radi , cudan i divan je taj nas organ ! Mozda je tvar – opticka varka …
23/02/2022 at 1:30 pm Permalink
Bogati će sve organe moći presaditi i živjeti jako dugo. Srećom, ljudski mozak neće moći. 🙂
23/02/2022 at 4:07 pm Permalink
Mare, na globalne stvari je teško utjecati. Pokušavam lokalno u svojoj mikrookolini djelovati. Odatle crpim svoju ljubav, krojim život i polako idem prema onom neminovnom što se zove Smrt. Bol je neizbježna, dio je nas koji ostajemo na zemaljskim stazama. Treba moći podnijeti život , nimalo lagan zadatak, Opstanak i spas tražim u svojim bližnjima, dobrim ljudima i pisanoj riječi, a uspomenu na one kojih nema čuvam kao zlato. Pokušavam pojednostavniti taj komplicirani kod i ponekad se čak emotivno odvojiti od stvari koje me bole kako bih zaštitio sam sebe i druge kojima moram pomoći da krenu pravim putem.
23/02/2022 at 4:42 pm Permalink
Nije nam dato znanje o konačnim stvarima. No zanimljivo je čuti mišljenje raznih filozofa o njima, čak i nekih fizičara. A ovako kao Aljoša uglavnom postupamo svi. Možda ima u nama neka čežnja za zvijezdama. 🙂
23/02/2022 at 8:48 pm Permalink
Iako smo svjesni prolaznosti i tog “kraja” koji neminovan svima nama, sretni smo ako smo kroz životno putovanje napunili svoje kofere ljubavlju. Sretni smo ako je iz te ljubavi stvoreno novo biće koje će nastaviti putovati iza nas. Ta bića su naša utjeha, naša nada.
“U životu moramo samo dvije stvari:
moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti;
ostalo sami smišljamo.”
nepoznat autor
23/02/2022 at 10:55 pm Permalink
Marija, već dva dana razmišljam i studiram tvoj izvrsni tekst na temu “Smrt, život, ljubav”, pa čak sam došla do Kierkegaardove filozofije egzistencijalizma i njegovom religioznom stadiju u kojem je taj izbor izlazak iz sebe i okretanja ka Bogu, odnosno izbor beskonačnog i vječnog u svojim razmišljanjima. Moj ratio se priklanja činjenicama, pa i mišljenju g. Ergovića “SVIJEST je, dakle, samo software u “memoriji” naseg hardwarea (mozga). Unistis li hardware, unistio si software.” Ali tu postoji jedan problem, što ako postoji taj isti software na nekom vanjskom nosaču koji je moguće instalirati na novi hardware? Na neka pitanja i pored sve znanosti čovjek nikada neće znati odgovor. 🙂
24/02/2022 at 7:28 am Permalink
“Materija je drijemajuća inteligencija. Priroda je vidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda”.
Schelling
Čudno je, ali i simptomatično da mnogi ljudi, čak i stoljećima udaljeni slično misle. “I Veliki duh ima mračnu stranu”, kaže Shelling. Bliska mi je misao: Na kraju svoje fizičke smrti vraćamo se kući, vraćamo se toj Svijesti i iznova postajemo njezin dio. Stanje tog Valikog duha ovisi i o stanju pojedinačnih svijesti koje mu stižu.
Da, Kate, sve je stiglo i sve se vraća tom moćnom hardwareu, tom Velikom umu. Možda.
24/02/2022 at 7:33 am Permalink
Ljudska misao ipak polako krči put ka istini. Ona ne napreduje samo ako se zatvori u dogmu.
24/02/2022 at 9:17 am Permalink
Duh… da.. i američki Indijanci govore i Velikom Duhu… o onome tko je sve pokrenuo… Dakle… taj hardware u tom kontekstu… ali to nije materija već duh. Onaj koji je stvorio materiju. Materija, vjerujem, nije stvorila samu sebe. Ona je posljedica, čovjek je spoj materije i duha (i ima individualnu dušu). Duh je onaj koji oživljava materiju. Čovjek nije stvorio sam sebe. Netko je stvorio zakon po kojem se sve odvija. To nije čovjek. Materija ima inteligenciju, ali ona nije sama sebi dala tu inteligenciju. Onaj koji je sve stvorio stoji izvan svih stvari, a nalazi se i u svim stvarima… (“Bog je krug u kojem je središte svugdje, a obod nigdje” Hermes Trismegistos)
24/02/2022 at 12:19 pm Permalink
Da , zaista smo klice za presadu , ako cemo u tom pravcu . Ja vec dugo osjecam da svi moji predci zive u meni . Nastavljaju zivot kroz mene . Ja sam znaci programirana klica . Na isti nacin kao Indijanci , njihovi totemi su im trebali da razumiju stvari koje se desavaju bez njihove volje – tko ce vec Prirodu svladati – samo njihov Bog ! Ali od kuda svim ljudima zemlje taj naziv Bog !? Od prije nove ere , i dalje . Ja vjerujem da je On tu , medju nama . Nije tu da nas samo kaznjava , nego pokazuje puteve .
Sve oko nas je preogramirano , od Boga , Svevisnjeg kojega bas nitko ne vidje , ali On je oko nas , u nama , tece nasim venama – znaci da ga svi mi mizemo prisvojiti – isto kao nase generacije koje zive u nama , joje su ga prisvajale… Zar i to nije vec programirano ? Hardwer ???
24/02/2022 at 12:23 pm Permalink
Znate li da u Japanu samo oni koji imaju krvnu grupu O , su vodeci u svemu , a sve ostale grupe su tu da ih sluze ??? Zar i to nije fasizam ?
24/02/2022 at 12:41 pm Permalink
I ništa nije tako daleko, upućeno u beskonačnost. I svi smo tu negdje, na dva svijeta. Hodamo po ivici, dok se ne strmoglavimo i zgrabimo se za ruke. … citat od nekoga…
24/02/2022 at 1:02 pm Permalink
(“Bog je krug u kojem je središte svugdje, a obod nigdje” Hermes Trismegistos)
Anja, i ova se misao ne protivi stajalištu o sveukupnosti postojećeg. Svemir i i pojedinačne svijesti dio su te cjeline. Dok živimo, učimo. I to ima svrhu koja nadilazi naše živote. Znaš kako je Faust inspirirao Teslu. Imao ga je u mozgu, imao je u mozgu i svoje tehničko znanje, ali ideja je stigla od nekud u spreman um da je prihvati.
https://www.znanje.org/i/i25/05iv05/05iv0510/nikola_tesla_u_budimpesti.htm
24/02/2022 at 4:01 pm Permalink
Da, mislim da razumijem što kažeš, samo što ja ne govorim o sveukupnosti materije, već, kako kažeš, “sveukupnosti postojećeg”. A, kad kažem postojeće, ne mislim samo na ono što se može isključivo doživjeti i otkriti osjetilima (vid, sluh, opip, čak i razum…). Jer, to je prolazno, to nije vječno.
Ideja dolazi „od nekud” – ne vjerujem da dolazi iz mozga kao organa (mozak ideju tek prima) – mada tako kažemo, kao što ne dolazi ljubav iz srca kao organa, već iz te sveukupnosti, premda kažemo da dolazi iz srca – tu je negdje osjećamo kad govorimo i pokazujemo gdje ona stanuje.
S jedne strane gledano, mi smo sitni crvići kojima je dana sposobnost mišljenja, osjećanja, doživljavanja jedinstva, stvaranja, ljubljenja… S druge strane gledano, mi smo svijest (sveukupnost) koja u ograničenom tijelu još ne zna da je to što jest, doživljava se odvojeno (ego) od te sveukupne svijesti i zbog tijela kojeg ima. Tijelo je ograničeno, dio je sveukupnosti, ali nije vječno, ono ima rok trajanja. Tako i sva materija (ali mi smo premaleni da to možemo spoznati u ovom kratkom životu – zato bit se dalo govoriti i o reinkarnaciji). Neke stvari znanost danas tek otkriva što nas približava onome što su vjerojatno znale neke davne civilizacije prije nas. No, ipak još prilično šuti…
24/02/2022 at 4:30 pm Permalink
Ova gornja Hermesova misao govori o jedinstvu života, vidljivog i nevidljivog. Krug koji nema oboda je nevidljivo jedinstvo svega, sveukupnost, vječno i nepromjenjivo, a središte tog kruga je u svemu onome što je vidljivo. Budući da se fizički ne možemo toliko izdići iz materije, ni vremenski niti prostorno, imamo mogućnost osjetiti ga u središtu gdje On (sveukupnost, svijest) stanuje. No, nije to baš samo tako jer čovjek ima razum. Zašto se jedinstvo doživljava srcem, a ne mozgom, simbolički rečeno?
„Mozak” kao centar u kojem primamo misli ne može doživjeti jedinstvo, jer misli imaju dva različita izvora – dakle, dualnost misli (dobro – zlo, lijepo – ružno, noć – dan… ) kao što primjećujemo dualnost u ovoj materijalnoj dimenziji svuda. Čovjek prima misli i prihvaća ih (ili ih ne prihvaća – tu ima slobodu odlučivanja). On sam nije misao. Kao što nije ni osjećaj. On je svijest (jedinstvo). No, budući da to danas ne zna, kao odvojeno biće od tog jedinstva, on se često identificira sa svojim mislima, pa kaže „moja misao”. Ali, ako određenu misao prihvati, ona postaje njegova, on ju je prisvojio iako je misao tek misao, no njemu nešto znači. A čovjek kako misli, tako i osjeća. Odmah se reflektira na osjećaje. Dakle, uzajamno povezano.
E sad, kako to da se jedinstvo onda može osjetiti „srcem”? Pa naravno, kako svi znamo, zbog ljubavi koju osjećamo (kad je osjećamo). No, zašto je ne osjećamo stalno? Pa zato što imamo razum. Dakle, razum je dobar kao sluga, a ne kao gospodar. Da se razumijemo, razum je dobar alat , ali može biti i najopakije oružje. Uvijek kad se prikloni nečemu što smatra da je vjerodostojno i istinito, pojavi se druga strana koja tvrdi drugačije. Zbog razuma koji ne može obuhvatiti sve (iako to nastoji), čovjek se zakači za pojedinu misao i misli da nešto zna (kao što je ovo što ja sad pišem isto samo dio mog mentalnog procesa i ne očekujem da će netko to prihvatiti) – no zbog tog rascjepa, čovjek ne osjeća povezanost, jedinstvo… osim kad ga ljubav nauči… mislim na onu Ljubav zbog koje osjeća jedinstvo sa svime (ne samo s voljenom osobom). Zato je Ljubav velikodušna, dobrostiva, ne hvali se, ne nadima, ne traži svoje, raduje se istini… i sve ono što je sv. Pavle izrekao u hvalospjevu Ljubavi.
24/02/2022 at 4:52 pm Permalink
“Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!”
sv. Pavle
Novo pitanje otvara kraj citata- kao što sam spoznat.
24/02/2022 at 5:13 pm Permalink
Točno.
24/02/2022 at 9:58 pm Permalink
” Al telesno krilo lako ne niče
Uz laka, čila, duhovna krila.”