Nestalo sunca zlaćanog žara
na strništima magla počiva
guštara crna cestu zatvara
oglasila se oboa s njiva.
Zasvira vjetar oštro, prodorno
sivi oblaci k’o mȍra naviru
dani se vuku tiho, sumorno
i teške misli snove ispiru.
Umrlo lišće prekrilo pute
oči umorne nejasno slute
svjetlost lađara na blatnoj rijeci.
Voda uzdiše, zima škrguće
u osami tić tužno cvrkuće
gavran već kriješti, bruje odjeci.
25/11/2022 at 5:07 am Permalink
Pjesma je izrazito snažna. U sumornom pejzažu kriju se jasni simboli zle slutnje.
25/11/2022 at 5:19 am Permalink
Hvala ti na komentaru, Marija. I drago mi je da te se pjesma dotakla.
Lp i ugodan dan ti želim ☺
25/11/2022 at 7:07 am Permalink
Potpisujem Marijin komentar.Pjesma me se dojmila.
25/11/2022 at 4:58 pm Permalink
Odličan, slikoviti, čak i zvučni, istančani prikaz zebnje. Sviđa mi se taj dodatak oboe. Zvuk glasan i prodoran a istodobno dočarava ganuće, nemoć…
25/11/2022 at 5:57 pm Permalink
Suzana, hvala ti na pažnji.
Lp
25/11/2022 at 6:20 pm Permalink
Draga Koko, iskreno hvala, hvala… raduje me tvoj komentar, tim više što sam sve prostudirala što sam našla za obou. Sviđa mi se njen zvuk, nekako je nježan, senzibilan a u nekim dionicama čak i prodoran.
Lijep vikend ti želim. ♪♫♪
Topli pozdrav