Pesak posvuda, prsti ponad ponora…
Do crnih zvezda pogled u tamni bunar,
izgubljeni stih napisan u spomenar –
,,U nespokoju čeka se nova zora.”
Ah, Anabel Li, čuvena tugovanka,
Anabel Li iz kraljevstva na obali,
gospa za kojom tuguju svi vali i
krupna kišna kap sred sunčevog zalaska.
Nekom u Raju aura nostalgije,
neponovljiva čar mistifikacije –
na pustom žalu iscelitelj dok sneva.
Ovalni portret što ga, gle, prepoznasmo
u predelima iz naših dečjih snova –
jer život ovaj, znaj, san u snu je samo.
19/01/2022 at 7:32 am Permalink
Dotakla me refleksivnost pjesme i njezina spontana povezanost s poznatim književnim motivom.
19/01/2022 at 10:23 am Permalink
Svaka pohvala, osobno mi pokušaj pisanja soneta nije dao rezultat pa tim više cijenim znalce. I život kao san u snu stvarno potiče na razmišljanje.
19/01/2022 at 7:23 pm Permalink
Hvala na komentarima!