Na hladnoći vjera stoji starica

zaogrnuta šalom i kaputom

iz nekih prošlih vremena,

kaputom koji živi od uspomena,

jer pripadao je tko zna kome

muškoga kroja, prevelikog broja.

Starica kao da čeka nekog

tko već dugo stigao nije

možda zbog toga joj se lice

kada netko prođe, ponekad smije.

No, isto tako, ubrzo vrati onaj

tužni pogled kada dozna

da to nije lice koje pozna.

Promrzla, svakoga dana stoji i gleda

a ljude ne dotiče njena bijeda,

netko samo prođe,

netko pogleda i nastavi dalje

netko pozdravi, onako od šale

netko u dlan gurne kunu ili dvije

a ona na tu gestu samo kimne glavom

i pogled usmjeri opet prema cesti

gdje je taj  koga želi sresti.

Promatram je već neko vrijeme

i odlučih je odvesti negdje na toplo,

na moju ponudu samo

izusti kratko

hvala, nije zima, ne mogu ići

moji dragi će uskoro stići.