T je bio dvogodišnjak kad  je njegov otac otišao u daleku Argentinu. Što je to?  Mali T sa dvije godine nije mogao znati, nije mogao znati ni da su to bile godine odlazaka „trbuhom za kruhom“. Otac je otišao, ostali su glad i neimaština kao turobna svakodnevica, kao stalni gosti trošnoga doma. Trebalo je nahraniti osmero malih, gladnih usta pa se odlazak na rad činio kao najbolje rješenje. Možda i jedino za oca koji vjeruje da će radom steći bolji život svojoj obitelji. Međutim, otac maloga T više se nije vratio. Okolnosti koje su tom strašnom, zaprepašćujućom činjenicom rezultirale nikada nisu bile razjašnjene, niti shvaćene, pogotovo ženi i majki koja ostaje sama sa nejakom djecom i nemoćna da, osim tuge i čekanja, teškog života na škrtom kamenu učini mnogo da se preživi, da se prebrode glad, bijeda i nedaće.
Dolazile su i prolazile godine, odrastao je mali T, ali praznina, neimaština i brige, te majčino uvijek tužno i zabrinuto lice njegovu osjetljivu dušu su nagrizale i trošile.
Maštao je o nemogućem: da ga iz svoje bijede i siromaštva samo jednom vidi, pogleda u oči i upita:  Zašto, zašto si nas ostavio, zašto se nisi vratio, zašto…
Iako je duboko patio, nikada nije osuđivao oca, vjerovao je da za sve postoji razlog, ali je želio da mu ga on sam kaže.
Vrijeme je neumitno prolazilo.  Došao je drugi svjetski rat. Kao golobradi momčić T je sa dvije godine starijim bratom, proživio i preživio sve ratne strahote. I Križni put, koji je bio njegov dodatni usud, preživio je… čak i kao jedan od onih koji su izdvajani na onu stranu sa koje se nitko nikada nije vraćao. Vratio se nakon golgotske izmučenosti i putešestvija neshvatljivih ljudskom umu, pa iako se vratio svojem kamenu, sirotinji i neizvjesnosti, bio je sretan jer je opet sa onima koje voli.
Sa 26 godina zasniva obitelj, dolaze i djeca. Ali uz radost koju donose svojim dolaskom miješaju se i tuge i velike brige. U besanim noćima razmišlja i „rješava“ najteže životne zagonetke – kako iz škrte zemlje u  kamenim škrapama kruh istući, kako i čime ih nahraniti.
Uz sve nedaće, odricanje i nadljudsku borbu sa zemljom stara bol u grudima ne jenjava. Naprotiv, ponekad je neizdrživa i tjera na poduzimanje nečeg što, čini mu se, izmiče njegovim mogućnostima. Ipak, zagledan u snažne i žuljevite ruke, načas zaboravlja svoje želje i u trenu donosi odluku: mora, jednostavno mora otići. Mora jer u kršu, u nezahvalnoj borbi sa neplodnom zemljom ne može naći rješenje za opstanak, niti za život svoje djece.
Prikupljanje raznovrsnih papira i dozvola konačno je bilo iza njega i mogao je krenuti „u bolji život“, kako je govorio i kojemu se nadao… i kako je odlaskom  (razmišljao je potajice) ipak korak bliže odgovorima na pitanja koja su ga uvijek mučila.
Dok je, odmarajući se na kamenom pragu trošne i neugledne kućice, sa svojim prijateljem govorio o vizi, o odlasku, o Njemačkoj, njegova je djevojčica, sjedeći mu u krilu, sve to slušala. Kad su joj se oči napunile suzama podigla je glavicu i prozborila:
– Ali, tata, kome ćeš mene ostaviti kada odeš tamo daleko?
Čvrsto ju je stisnuo na grudi i rekao drhtavim glasom:
– Zlato moje malo, nikada te neću ostaviti ni za što na svijetu. Kroz glavu su mu prošle slike teškoga djetinjstva i odrastanja bez oca… koji mu je još uvijek nedostajao.
Iako nije sve dobro razumjela, jedno je znala – da je njen tata neće ostaviti ni otići negdje tamo daleko… i jedino je to bilo važno. Ovila mu je malene ruke oko vrata, a dvije tople suze kanule su na njene smeđe kovrdže.