Okrutnost jeseni je opet tu,

postaje dosadno -hladno,

njeni zubi nam se keze ogledavajući se

u zamazanim, hladnim izlozima grada.

Igrajući se prvim pahuljama

ona škilji ispod popveza na jednom oku

ne videći da narančaste pahulje u mislima mi,

ostavljaju tragove za sljedeću jesen.

To je pečat za podsjećanje za sljedeću godinu.

Težak, monoton, dosadan je

iako sasvim tiho šušti Vivaldija pri padu,

Šušanj se širi po ulicama našeg grada

dok mi čekamo na pravu zimu

kad hladnoće škripe

blještava, nevina bjelina se šepuri prljavom stvarnošću.