U pjesmu mi toliki ne možeš  stati

jer ona je puna  nebeskih tajni

a ti bi htio obletjeti svemir

sve u jednom krugu

dok ja kriomice  skupljam zvijezde

i to namjerno

da ih kojim slučajem ne zatrujemo nama

kao i sve

do sada.

                      .

Ne, ti mi nećeš ući u pjesmu

nju nećeš nikada razumijeti,

a ja neću nikada naga stati pred tebe,

                           .

Ti  slutiš da tugujem za tobom

a ne razumiješ zašto šapućem s pijeskom.

Suhom pijesku sve svoje tajne govorim

dok ti gaziš bos po nama.

                  .

Konačno – ne!

Nećes ti!

        .

Ti nemaš pravo  ući mi u pjesmu.

Radije ću je isjeći kao drva

da je potplalim

jer ti se ne trudiš da me zagriješ

ni da me zadržiš,

osvojiš zidove moje tvrđave.

                 .

Ne ti,  kome upravo pišem!

Radije bacit ću slova u vrt da gniju,

uguše se od sopstvenog jada.

Da pocrkaju! Da ih nastane!

                   .

Ne, ti nećeš  nikada,

jer nisi dovoljno velik

ni jednog dana

 dostojanstveno prijeći granice

ovog plemenitog grada!