Sve jesenske noći su hladne
ali ova noć tuge je najhladnija,
samo još titraju slabasna svjetla,
avetinjski osvjetljavajući
kroz ogoljele krošnje drveća bescvijetne i
izbrazdane poljane duše.
Zadrhtaše slijepa slova
tiho jecajući u ovoj pjesmi
i bez svojega pravca.
Znam, eto, umirem u čežnji ,
boli su sve jače , ali pjesmice moja,
ti na tuguj u tami ,
i ne nariči o samotnim noćima
koje nikad nisu bile njegove
i moje.
Ušuljat će ti se već sutra
neka nova ljubav u teme
kad ti svojim snom usniješ ,
i kad ti progledaš ,
ti i ja samo znamo
da nam je i mrvica ljubavi veća od svemira .
Velika poput Božje riječi.
Počini već , umorna moja.
20/06/2024 at 11:47 pm Permalink
Mrvica ljubavi veća od svemira. To je bit. Veliki pozdrav 🙂