U šumi sraslo zajedno pet malih vrganja,

pod jesenjim pokrovom proviruju klobuci,

petero braće u čvrstom zagrljaju,

složni i nerazdvojni k’o prsti na ruci.

 

Opijeni kišom rasli su i rasli,

daleko od očiju znatiželjnog svijeta

dok ih je vjetar lišćem pokrivao

i otpuhivao sve tragove ljeta.

 

Jednog je dana šumskim puteljkom

zamišljen prošetao jedan stari čiča.

Pogled mu skrene baš na onu stranu,

a srce živo skoči kao u mladića.

 

Korakom lakim primakne se brže

kad prepozna glavu što viri iza panja,

a čim priđe bliže sav se izbezumi –

gleda ga i smije se pet lijepih vrganja.

 

Istoga trena zaboravi na starost,

na svoje brige i sve svoje muke,

u oku zatreperi suza radosnica

kad prema njima on ispruži ruke.

 

Uzima ih nježno, u košaru stavlja,

šapuće im tiho, miluje po glavi

pa požuri kući sretan, pjevajući,

da uz čašu vina taj praznik proslavi.

 

Čovjeka sreća uvijek iznenadi

neobičnim stvarima o kojima ne sanja,

a ne treba mnogo da život bude lijep.

Ponekad je dovoljno pet malih vrganja.