Kada poletim jednoga dana
hoćeš li mi poželjeti sretan put?
Nitko ne zna da li je kratak ili dug
Taj let iza kojeg ostaje muk.
Najljepšu obući ću haljinu, cvjetnu
Od svile, šarenu i nježnu.
Crno ne želim da me prati, ni suza, ni plač.
Radost i smijeh za sve što dijelili smo
U sretnim trenucima ne misleći na odlazak.
Kada poletim jednoga dana voljela bih
Da to bude u jesen šarenu, sunčanu, blagu.
Pa ipak tko od nas birati može,
A da ruku na sebe ne diže?
Ne zamjeri što o odlasku pišem jer
To tako biva kada se sve teže
Prag prekoračiti može.
Sunce na istoku gledam sjajno
Jutrom što hladnim se uspinje na svod
I pomislim kako ćeš reći:
„ Ne piši tužne pjesme“.
Tužna je samo onima koji život nisu
Puninom živjeli, a ja ga živim.
Zato kada poletim jednoga dana
Poželi mi sretan put.