O siromaštvu, bijedi, nepravdi i stradanju, nekada smo samo čitali u djelima Balzaca, Zole, Dickensa, Vjenceslava Novaka…Bile su to za nas priče koje su nas mogle tronuti, ali koje smo smatrali davno prošlim vremenom, onim vremenom koje se nama ne može dogoditi. Devetnaesto  stoljeće u kojem su se radnici bezdušno iskorištavali, u kojem niti djeca nisu bila pošteđena, činilo nam se zakopano duboko u povijest.
Štrajkovi radnika, borba čovjeka za dostojan život, za radosno odrastanje  djece, bila nam je tek zanimljivost kojoj smo se divili.
1.svibnja, 1886. godine konačno je proključao bunt radnika .40 000 ljudi izašlo je na ulice Chikaga izraziti svoje negodovanje, protest protiv onih koji su lagodno živjeli od tuđeg rada i tuđe krvi. Tražili su da se dan podijeli na tri osmice; osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture, obrazovanja, sporta, slobodnog disanja, života s obitelji.
Šest radnika je ubijeno, a pedeset ranjeno tog 1. svibnja. Petero je radnika osuđeno na smrt, a neki na dugogodišnji prisilan rad.
Danas, u svijetu neslućenih tehničkih mogućnosti, čini se da se vraćamo u 19. stoljeće kada je sve počelo.
Svim dobrim ljudima želim da se sutra s pijetetom sjete onih kojima više ime ne pamtimo, ali koji su životima branili prirodno pravo na dostojan život svakog ljudskog stvora. Želim i da se sjete onih koji su nam zemlju opustošili zadovoljavajući svoju pohlepu gore od onih biblijskih skakavaca. Sretan  1. maj svima koji žive od svoga rada.