Srno moja, vječno usnula u cvijeću
na kojem je oblaku tvoje stope trag
evo tu sam, opet i palim ti svijeću
vidiš da ko prije i sada sam drag.

Volio bih da si mi u krilu
da te ljubim kao goru rosa
da po mome ustreptalom bilu
padne tvoja injem prošarana kosa.

Da u sumrak prepun tihe čežnje
sa bijelih ti grudi slutim ljubav samu
i da sanjive ti blage oči nježne
bljesnu grijehom kroz usnulu tamu.

Da nagim te tijelom zagrijem do vrenja
da te štitim od studeni ljute
da bez smrtnoga života, bez mrenja
kao anđeo opet uđem u te.

Srno moja, vječno usnula u cvijeću
na kojem je oblaku tvoje stope trag
evo tu sam, opet i palim ti svijeću
vidiš da ko prije i sada sam drag.