Poezija Stanke Sršen

Razveselila me nova zbirka poezije pjesnikinje Stanke Sršen „Svjetlo na provi“. Volim tu poeziju zbog svega što ona nije i zbog svega što ona jest. Nije nametljiva i nije razmetljiva. Ne teži biti moderna i nije joj cilj biti intelektualna. Ona nije usputna poetska stanica. Tiha je, topla, jednostavna. I mudra.

Već sam autoričinu prvu poetsku zbirku „Koraci kroz čemerike“ osjetila kao utočište, kao mirno, ugodno mjesto koje mi zaustavi korak i blaži dušu. Zato kroz to mjesto, koje mi se otvoreno i susretljivo daje, koračam polako, jagodicama oprezno dodirnem stihove pa ih udišem  kao samu bit života. Osjećam povezanost s tim tihim,  ali bogatim svijetom u kojem se, raspuknućem prve pjesme, ljepota stiha širi kao sjeme bijelog maslačka.
/ Povezanost/

 Sklapam vjeđe
dok bijeli maslačci
k nebu lete.

Gotovo su sve pjesme u ovoj zbirci ljubavne tematike. Ljubav je to duboka, postojana, sigurna u sebe. Svoju žudnju ona zadržava u svojoj intimi, a čitatelju predočuje nježnost i sreću. Nema u njoj nedosljednosti, ljubavnog razdora, ljubomore. Uzajamna je i stalna potpora  životu.

I onda kada sklada melodiju svojih pejzažnih pjesama, autorica od pejzaža čini dom.  U poetske pejzaže utkiva toplu emociju, daje im srce, a oni joj vraćaju magijom fantazme. Njezin poetski kist  širokim namazom oslikava stih i dozvoljava čitatelju subjektivan doživljaj.
/Ranjivost/

Toplinom dlanova
zaogrni noćas
ranjivost moju
i pusti da u
oku ti zaspim
jer noć je zimna
srebrom okovana.

                        Čak i kada razmišlja o konačnom rastanku, onom neminovnom, koji nas sve čeka u jednoj točki našega puta, pjesnikinja to čini diskretno, profinjeno i upravo ta profinjenost, ta prigušena tuga čini da zadrhtimo, da se u njoj prepoznamo. Stihovi teku spontano, prirodno, neusiljeno.
/Na drugoj strani duge/

Kada ti noćni lahor
čelo dotakne
a rosa u oku zasrebri
ne traži me među
plahtama bijelim.

Okreni se i pomiluj
desnu stranu postelje.

Zatreperit će srce tvoje
plaho, kao zora što
snena jutru se predaje…

Kako se desi inspiracija i kako se stvara pjesma, autorica otkriva pjesmom Sjeme stiha.

Sjeme stiha
u duši skriveno
polako klija.

Srce ga
toplinom hrani
ljubavlju zalijeva.

U dugim noćima
nježno ga u
krilu ziba
jer dug je put
od sjemena
do slatkog ploda.

Pjesme Stanke Sršen su oblikom vrlo kratke. Njezin je poetski izraz jasan, usmjeren na bitno, ali slikom raskošan, njezino se oko zaustavlja na svakodnevnim detaljima, ali ono te detalje vidi na poseban, poetski način. Ona vidi malu pticu i osjeća njezinu strepnju, ona vidi zelenu rijeku i osjeća neminovnost njezine mijene, ona vidi žuti list čemerike i shvati sudbinsku povezanost njegovu s kišom i suzom.
/U bijelom sutonu/

Iz oka zore
odlepršala je
mala ptica.

Dan je utihnuo.
U bijelom sutonu
koraci se gube.

Usnulim maslinikom
jedna zvijezda
tiho treperi.

Dozvolite „Svjetlu na provi“ Stanke Sršen da vas vodi pitomim i toplim predjelima pjesnikinjina srca.

Prof. Marija Juračić

https://www.webknjizara.hr/knjige/poezija/svjetlo-na-provi-stanka-srsen