Jedan most željezni stari

Nad ušćem male rijeke ponosno stoji

Vrijeme prolazi godine broji

I tko za njega mari.

 

Gdje rijeka grli more sinje

Stoji tako usamljen i snen

Kao najblistaviji vjenčani prsten

U zoru kada prekrije ga inje.

 

Tragovi hrđe,  kose moje pomalo sijede

Noga na starom nagorenom željezničkom pragu

Sanjam nedodirljivu ženu dragu

Dva zaljubljena galeba do nas sjede.

 

Uspomene davne a tako svježe

Što nikada više doći neće

Rijeka mirno i tiho teče

Ispod mosta što puste obale veže.

 

Tiho da ne naruše sklad i tišinu

Par galebova u ranu zoru

Okrenu se prema moru

Sretni put neba se vinu.