Moj zet je ekološki svjestan. Ali na krivi način. Onaj lakovjerni. Zapeo je da u cijelu kuću montira štedne žarulje. One štetne. One što zagađuju okoliš. One što svojim monopolistima donose ogroman profit. Pročitala sam da je količina žive u jednoj žarulji dovoljna da zagadi 10000 kubnih metara vode.
A cijela se ta priča odvija pod maskom štednje. Tobože, nema dovoljno energije. „Ima energije“, uvjeravam zeta,“ i to one neiscrpne, ali nema političke volje da se ona koristi.
Osim toga, o kakvoj štednji se govori? Na rasvjetu u kućanstvu otpada 5% električne potrošnje, a koliko posto od 5 % te žarulje  uštede?“
No, moj zet ima svoje argumente. Nisu to pravi argumenti, to je više pozivanje na neke neuvjerljive autoritete. U žaru objašnjavanja čak mi je pod nos gurnuo šaljivu pjesmu jednog našeg  pjesnika o kravi i žarulji objavljenoj na nekom portalu „Očaravanje“.

 Imam kravu Šarulju
progutala žarulju
pa sad repom svijetli
čude se i pijetli.

 A na paši pored Drave
zavide joj druge krave
misle o njoj da je sveta
s bikovima kada šeta.

Zet je izvukao čudnu poantu iz te pjesme u smislu da  samo krave koje u štali imaju štednu žarulju daju puno mlijeka. One druge su samo pozeri, hvalisavice i niškoristi.
Govori mi da EU ionako uskoro zabranjuje obične žarulje, one s ugodnim, toplim svjetlom koje srce ogriju kada ih upališ, koje ti miluju oči dok čitaš.
Obraćam se kćeri i očima tražim pomoć, kažem joj da imamo nešto običnih žarulja u rezervi i nećemo ih valjda baciti. Po običaju, navikla balansirati između majke i supruga, ona nalazi salomonsko rješenje: „Stavit ćemo štedne kada potrošimo tu rezervu.“ Svi se slažemo i u ime sporazuma ispijamo čašu fine istarske malvazije.

Onda im ponosno pokazujem moje rezerve običnih, dragih žarulja. Nakupila sam ih obilazeći dućane. Brižno sam ih spremila na vrh ormara. 237 komada običnih žarulja raznih snaga. Izračunala sam da bi trebale dostajati za najmanje sljedećih 80 godina. A onda ćemo vidjeti što ćemo.

M. Juračić