Jura se probudio mokar kao da ga je oprao ljetni pljusak. Sjeo je na krevet. Ponovno je sanjao neobičan san.

Došao je s prijateljem Ivanom u Ameriku i posjetili su slapove Niagare. Vozili su se čamcem po rijeci, a onda se u čamcu pojavio čovjek izdužene glave i kratka tijela iz kojega je isijavalo plavo svjetlo. Jura je prihvatio pruženu mu ruku i odjednom se našao iznad vode. Nepoznat čovjek poletio je uvis noseći ga sa sobom.  Stisak ruke gotovo da nije osjećao, ali je bio siguran da ga neznanac drži čvrsto. Pogledao je  prema prijatelju koji je ostajao sve dalje i dalje.

‘Ivan. Što će biti s njim?’

Napregnuo se da ga bolje vidi. Poželio je biti uz njega. Neznanac ga je ispustio i on je počeo padati u rijeku.

Jura zažmiri i legne na krevet ne bi li se ponovno vratio u san i vidio što je bilo poslije…

…

          „Zamisli. Javio mi se neki John Walek iz Amerike i tvrdi da mi može organizirati susret s izvanzemaljcem.“

          „Ma daj!  Taj pak je luđi od tebe! A kako ti se javio?“

          „Porukom na facebooku.“

          „A, facebook. Sigurno si opet pisao o svom snu.“

          „Pisao sam. Baš me progoni taj san. Nikako da se nastavi. Ne znam što se dalje zbiva.“

          „I mislio si da će ti netko pomoći da saznaš?“

          „Netko sigurno zna tumačenje.“

          „Eto, John zna. Pokazat će ti toga plavog vanzemaljca. Ha, ha, ha!“

          „Samo se smij! Da to nije u Americi, odmah bih ga išao vidjeti.“

          „Ma daj! I ti stvarno misliš da taj tip vidi izvanzemaljce?“

          „Poslao je sliku. Upravo onako kako sam vidio u snu.“

          „Jura, pa nemoj biti smiješan! Kao da je danas problem napraviti sliku kakvu god hoćeš. Uzmeš malo bolji alat za obradbu slika i radiš što te volja. Mogu ti i ja pokazati takva izvanzemaljca. Pa jesi li gledao Avatara? Taj te tip hoće iskoristiti. Sigurno je tražio da mu platiš uslugu.“

          „Ma nije! Čovjek mi nudi novac za put i smještaj. Hoće samo da mu donesem narodnu nošnju iz našega kraja. Kad je vidio da sam iz Varaždina, odmah se javio. Njegov je pradjed   porijeklom iz Ivanca. Kaže da je duže vrijeme pokušavao doći u kontakt s nekim odavde i onda je pročitao moju objavu.“

          „Pa nek’ onda on dođe ovamo i nek’ povede toga izvanzemaljca sa sobom.“

          „To sam mu i sam predložio jer mi se nikako ne ide u Ameriku. Pri samoj pomisli na takvo putovanje osjećam nelagodu, neki strah. Ne mogu ti to točno opisati, a ni sam ne znam zašto je tako. Putovao sam svukuda. Bio sam čak i u Australiji, ali Ameriku zaobilazim u velikome luku.“

          „I?“

          „Što i?“

          „Pa što ti je rekao? Hoće li doći?“

          „Neće. Veli da se izvanzemaljci nalaze blizu slapova Niagare i da ih samo ondje mogu vidjeti.“

          „Ma nemoj! Baš kao u tvome snu.“

          „Da. Baš kao u mome snu. On tvrdi da je san poziv i da mi izvanzemaljci žele nešto reći ili pokazati. Kaže da je on Ivan iz mojega sna.“

          „Znači, mene je izbacio iz sna. Ja bih prije rekao da je on ‘đon od cipele’, a ne Ivan. Ha, ha, ha!“

          „Da, smiješno!“

          „Pa smiješno. I što ćeš? Hoćeš li otići?“

          „Znaš, stvarno me strah, a opet, cijeli se život nadam da ću vidjeti izvanzemaljca. Da bar nije u Americi.“

          „Pa što se onda ne nađete u Kanadi? Ti slapovi su na granici Amerike i Kanade.“

          „John je u Americi i rekao je da ih možemo vidjeti samo s američke strane.“

„Ma daj! Uostalom, što te plaši Amerika. Amerika k’o Amerika. Što te briga za Amerikance? Putovanje k’o putovanje. U Ameriku ili  Australiju, nije li svejedno?.“

…

          Čamac je polako plovio rijekom držeći se obale. Išli su na mjesto odakle će moći vidjeti izvanzemaljce. Iako su bili daleko od slapova, njihovu su grmljavinu jasno čuli, doduše nemjerljivo tiše od gromoglasne buke u podnožju slapa u kojoj su se našli prilikom jutrošnje vožnje turističkim brodom. Bilo je to nesvakidašnje iskustvo. Brod je ušao u vodenu maglu ispred slapa i Juri se činilo da će tu zauvijek ostati. Uhvatila ga panika i strah mu se uvukao u svaki djelić tijela. Odahnuo je tek kad se brod počeo udaljavati od slapa. Bio je mokar do kože.

Čamac se približavao uvali iznad koje je bio ravan proplanak. Tu će se, u sumrak, pojaviti izvanzemaljci. Juri su u očima iskrile suze radosnice. Napokon će ostvariti svoj san. Osjećao je kako mu val uzbuđenja putuje tijelom. Glavom je vrtio stotinu pitanja koja je pripremio za razgovor s njima.  Čamac je ušao u uvalu i motor je ubrzo utihnuo. Jura se okrenuo prema Johnu želeći ga nešto pitati. Iza njega u čamcu je bio  čovjek izdužene glave i kratka tijela iz kojega je isijavalo plavo svijetlo.  Johna nije bilo.  Zaprepastio se. Od šoka nije mogao izgovoriti ni riječ. Osjetio je pritisak u prsima. Ispustio je glas iznenađenja. Zavrtjelo mu se. Zateturao je i pao u rijeku.

…

Na varaždinskome groblju skupilo se mnogo svijeta. Lijes su spustili u jamu. Sa svih strana dolazili su crni oblaci. Grmjelo je i bilo je pitanje trenutka kad će oluja udariti svom silinom.  Svećenik je požurio s obredom  i završivši govor, bacio je grumen zemlje u grob. U tom je trenu sijevnulo i grom je udario u čempres stotinjak metara dalje. Vjetar je zapuhao olujnom silinom, a s neba se spustila kiša kao da se iznad groblja nalazi ogroman vodopad. Ljudi su brzo pobjegli na sve strane tražeći zaklon.

Dva sata poslije sve se smirilo. Ivan je prvi došao na groblje. Kraj otvorena groba ležao je drveni križ na kojemu je pisalo: Jura Jurinec, star 46 godina. Lijes je ostao nezatrpan. Bio je prekriven vodom.

‘Jura se opet utopio’, pomisli Ivan.

Sunčane zrake probile su se kroz razbijene oblake. Plavičasta sumaglica uzdigla se iznad groba i nastavila se širiti uokolo. Stazom od ulaza u groblje dolazio je John Walek.