Njene plave oči su bile ispunjene strahom, bojala se je majčine reakcije. Osjećala se je uvijek nekako krivom i nedovoljno dobrom, kao što je bio njen brat koji je sada spavao u kolicima, nakon što ga je ona nehotice prevrnula.  Voljela je svog brata, ali je majka uvijek vikala na nju; da će ga ozlijediti, da opere ruke prije nego li ga dotakne,da ne galami jer brat spava. Malo, po malo, sve se je više udaljavala od njega, zahvaljujući majci.

Znala je da će biti kažnjena zbog toga što je brat imao malenu, crvenu flekicu na čelu, znala je što slijedi. 

Majka je užurbanim korakom prošla pored nje i uzela brata u naručje. Njen pogled je bio prepun bijesa i ljutnje. Ana je sa strahom promatrala njene pokrete. 

-Dobro, pa mogu li ja na pet minuta ostaviti brata s tobom? Počelo je , a Ana je ukočila sve svoje malene mišiće na tijelu, očekujući pljusku  koju je uskoro i dobila.

-Mogla si ubiti brata! Znam da ti je to bila namjera! Sve su te to nagovorile babe u selu! -Majčin vrisak je odjekivao sobom, dok je Ana plakala bez glasa.

-Ne! Nisam ga htjela ubiti! Kolica su zapela za kamen i prevrnula sam ih! Nisam namjerno,mama!

-Još mi i odgovaraš, bezobraznice! Sljedeći udarac Ana nije osjetila, jer su je majčine riječi boljele  više nego pljuska. 

Brat se je probudio uslijed vriske i počeo plakati, a Ana  mu se nije usudila priči . 

-Vidiš što si napravila! Samo gledaj tako blijedo !  Izvoli u sobu i da mi nisi mrdnula iz nje! 

Ana se je pokupila tiho, nečujno zatvorivši vrata za sobom. Legla je na svoj krevet i gorko zaplakala. Imala je samo pet godina, a osjećala je da ju majka ne voli. Od kada se rodio brat, majka se je u potpunosti promijenila prema njoj, uvijek joj se obraćala grubim riječima i nikada joj ništa nije bilo po volji, što god da je Ana napravila, uvijek je prigovarala. 

Ana, plavokosa, plavooka djevojčica bila je tiha i mirna, uvijek nekako povučena u sebe. Sa svojih pet godina  bila je izuzetno inteligentno i vrijedno dijete. Njezina soba je bila uredna, krevet namješten, a papiri po kojima je pisala slova uredno složeni na malom stolu. 

Ana je zaspala plačući,  u snovima dozivajući djeda i baku  koje je obožavala . Dvoje staraca nije slutilo kolika je tuga u malenom srcu njihove unuke, a Ana im je to ispričala tek nakon dvadeset godina .