Stojim na pragu zaboravljenog svijeta
iz duše kamena, jecaja prašine
dišem prošlost, smiješim se vjetru
tu je zaspao svijet u tišini
nad mojom šumom
i moj dom
i lahor uzdaha
koji njiše ptice na granama
šušte u lišću šapati pradjedova
gledamo se u oči
oni
ruševina
i
ja
poput priče iz davnina
svi urasli u kose jasena

ne sjećam se puno

tek blijedi tragovi djetinjstva
u kojima rubom šume
čežnja posrće
tu ne postoje međe
svi su isti
tu se od nikoga ne dijeli
granica negdje
iznad oblaka lebdi
tu se nevino spava
sa šumom u zagrljaju
pored stoljetnog hrasta
koji pamti bosa stopala
ciku djece
i prve poljupce nad gnijezdima
tu se ne pamti pomrčina sunca
tu ne zamire noć
samo se u vjekove uzdiže
sanja u sjaju kišnice
grije u vatrenim očima kupina
tu svjetlost u pukotinama oživi
po brdima se vere
dok se na granama njiše rosa blistava
obješena u omči neizrecivog mira
tako godinama
dolazim
odlazim
vraćam se
u pogledu zelenog bulevara nestajem
pa prodišem uz ognjište
poletim na krilima sokola iznad Velebita
pa se spustim u dolinu
gdje stoljeća otapaju modrinu sikavca
uberem miris vrijeska i zemlje crvenice
ponesem u preostalom dahu smiješak
koji traje do idućeg sastanka

tek u noćima
kada kiša neumorno sipi
i procvjetaju sve sjene
za kamenu zipku
strahuju moje zjene.