Bilo je sunčano jutro na Kolodvoru Želja u blizini velikog raskrižja na samom ulazu u grad kojem nitko više ne pamti ime. Često se tim otrcanim mjestom sama šetala Sudbina razmišljajući kako da joj dugi i nerijetko naporni dani budu zanimljiviji i lakši. I poželi jednom da se na tom opustjelom mjestu dogodi susret kojeg je već duže priželjkivala – susret onih šest posebnih dama kojima je otvarala različite putove tijekom života. Silno je željela da se upoznaju pa je svakoj od njih rado pričala o ostalima. No, putevi su im se uvijek razilazili jer okolnosti, kojima je Sudbina bila vođena, za to još nikad nisu bile povoljne. Ipak, dvije starije dame prijateljice su već od samog početka premda se već dugi niz godina nisu vidjele.

Kad Sudbina sudbu kroji,

Dobro se samo broji!

Jer, što skroji, znaj,

Ima sretan kraj!

– pjevušila je Sudbina staru pjesmu putnika i mornara kojom su nekada prizivali povoljan vjetar i sretan kraj svoga puta. I baš tog sunčanog jutra zapuhao je dugo očekivani vjetar pa je svakoj dami istovremeno otvorila put prema zajedničkom susretu.

Na Kolodvor Želja iz suprotnih pravaca prve su stigle dvije dame po svemu veoma različite: gospođica Ljepota Predivna i starija gospođa Pamet Oštra. Mlađa pozdravi stariju gospođu te joj ona uzvrati pozdrav. Ubrzo se pridružiše i ostale: gospođice Sreća Bezbrižna i Sloboda Neshvaćena te gospođe Snaga Čvrsta i Dobrota Ponizna. Malo je reći da su tog jutra bile iznenađene ovim događajem. Obično su mjesta na kojima su čekale poziv Sudbine bila nekako otužna i pusta.

Gospođica Ljepota Predivna najviše se oduševila susretom ili je barem tako pokazivala. Zavodljiva i šarmantna, u svakom je uvijek vidjela sebe. Posebno se obradovala susretu s ozbiljnom gospođom Pameti Oštrom, koju su mnogi počesto držali na distanci. Gospođica Predivna nije bila jedna od onih šutljivih dama – uživala je u druženju pa je potaknula razgovor:

– Drage dame, nije li čudesno zadivljujuće što smo baš sad ovdje zajedno? Iako se ne poznajemo, Sudbina mi je govorila o vama. Čini mi se kao da vas poznajem odavno. Vidim jasno kako blistam i zračim u svakoj od vas, – u zanosu je rekla – ali nemojte me pogrešno shvatiti. Osjećaj mi kaže da bi bez mene ovaj susret bio potpuno nezapažen, a to bi značilo da je neiskorišten i nekako beznačajan. Ostale dame je pomalo začuđeno pogledaše.

– Zar zaista mislite, gospođice Predivna, da ste samo Vi ovdje važni? – podozrivo je upita gospođa Oštra.

Ljepota joj samodopadno odgovori: – Naravno da je svatko bitan na svoj način, ali ja ne mogu ne primijetiti vaše poglede. Ljudi obično slijede ono što ih privuče, a ja ih uvijek privučem i zato sam uvijek u središtu pozornosti. – samouvjereno će Ljepota. – Kako bi ljudi živjeli da nemaju mene u svom životu? Ja sjajim kroz njihove oči. Bez tog sjaja u očima oni ne bi mogli živjeti.

– Eh, zaista je lijepo što kažete – nastavi odmjereno Pamet Oštra – no razmislite malo! Da mene nema Vi ne biste mogli uopće o tome razmišljati. Gledajte, upravo ni te Vaše misli ne biste mogli s nama ovdje podijeliti.

Mirnim tonom gospođa Oštra je dalje nastavila govoriti o važnosti i neumitnosti njenog postojanja, a izlaganje je spretno završila idejom da je baš ona presudna, najbitnija karika ljudskoga života, jer bez nje ljudski rod nikad ne bi mogao napredovati. A bez napretka nema smisla postojanja čovječanstva – ono bi ostalo na životinjskoj razini pukog preživljavanja i razmnožavanja.

Ljepota je strpljivo slušala sve što Pamet ima za reći čekajući da završi svoj dubokoumni monolog. I kad je napokon Pamet prestala govoriti, Ljepota joj uzvrati: – Sve je to točno što ste kazali, gospođo Oštra, ali da mene nema, ljudi se ne bi mogli ničemu diviti u životu. Sve bi im bilo dosadno, ne bi ih privukla ni Vaša ideja o napretku.

Tada se u raspravu ubaci lepršava gospođica Sreća Bezbrižna: – Draga gospođo Pameti, Vi ste zaista posebna dama, imate savršenu bistrinu kakvu vjerojatno nijedna od nas nema. A Vi, gospođice Ljepoto, možete što se mene tiče, i dalje smatrati da ste baš Vi najvažnija, no ako bolje pogledate, čovjek bez mene ne bi znao što je radost, a bez radosti nitko ne želi živjeti. Ima li uopće išta drugo smisla ako čovjek nije radostan? I baš zato kad pokucam na vrata, svi mi otvaraju. Jednostavno je tako. Ljudi uvijek žele da sam u njihovoj blizini.

nastavak slijedi…