– Da mene nema, drage dame, vi bi služile samo sebi – krene polako Dobrota – i time bi vaša svrha bila potpuno izgubljena. Sve su dame širom otvorile oči i uši. Privukao ih je dostojanstven i umirujući ton njenog glasa.

– Draga Ljepoto, Vaša svrha bila bi potpuno isprazna. Bili biste okrenuti samo prema sebi. Drugi tada ne bi vidjeli u Vama ono što Vi zaista jeste. U njihovim očima ne bi bilo sjaja u kojem bi se Vi mogli vidjeti. Upravo zato sa mnom  ostvarujete svrhu svog postojanja kako bi krasotu mogli dijeliti s drugima. Zadivljena, gospođica Predivna lagano zadrhti zbog riječi u kojima je prepoznala istinu. Nije imala ništa za dodati već je uz širok osmjeh zanosno pogledala Dobrotu.

– Pameti, moja draga prijateljice, mi se zaista od davnina znamo. Napokon mi se nakon toliko dugo vremena ostvarila želja da budem u društvu tvoje razboritosti i jasnoće. A sada ti moram reći: da mene nema ti bi činila velika zla u tom svijetu napretka. I to napredovanje zapravo bilo bi nazadovanje. Samo uz mene tvoja svrha može biti ispunjena u ljudskim stvorenjima. Bez mene ti si hladan nož koji reže svaku misao, svaku izrečenu ili napisanu riječ koja se tebi ne učini prikladnom, a na kraju bi se upetljala u mrežu vlastitog proturječja. I tako bi skončala dane u svojoj ludosti. Nikome više ne bi mogla ništa suvislo reći. Uništila bi se vlastitim oruđem. Tvoja sposobnost bez mene nije vrijedna postojanja. I gospođa Pamet Oštra spusti blago pogled kao da se posramila nakon riječi prijateljice. No, brzo se trgne, priđe joj i one se zagrliše.

– Gospođice Srećo Bezbrižna – nastavi Dobrota – da mene nema Vi biste bili poput neslane šale. Igrali biste se s ljudskim povjerenjem kucajući od jednih do drugih vrata,  a kad bi Vam otvorili, ne biste zadugo svakoga usrećili. Brzo biste nestajali iz ljudskih života kao što biste se i pojavljivali pa ljudi zbog te nestalnosti više ne bi mogli u Vama vidjeti vrijednost. Tada biste se s vremenom i Vi osjećali beskorisno. Zato sam uvijek s Vama kako biste mogli biti ona istinska, trajna radost ljudima. I Sreća se osmjehne Dobroti.

– Vi gospođo Snago Čvrsta, bez mene ne biste mogli nikome pomoći. Vaša silovita priroda bez mene bi bila rušilačka snaga koja u trenu može uništiti sve do čeg’ dođe, pa i ljudski rod. Kakva bi bila Vaša svrha da mene nema? Vama sam kroz sva vremena utočište u svakom Vašem djelovanju, u svakoj borbi za ostvarenje i očuvanje istinskih vrijednosti. I Snaga se prepoznala u riječima Dobrote te joj se duboko nakloni.

– A Vi, gospođice Slobodo Neshvaćena, Vi ste bez mene kao pustopašna divljina. Vaša nesputanost i hrabrost bile bi zapravo vaša oholost. Činili biste samo ono što Vas zabavlja. Nikada ne biste znali što je Vaša prava svrha da nemate mene koja Vas ograničavam u pretjeranim slobodoljubivim namjerama. Ja sam odgovornost u Vama. – mirno završi Dobrota. I Sloboda srdačno pruži ruku Dobroti.

– A što bih ja bez vas, drage moje? – nastavi nakon kratke stanke. – Baš ništa. Ne bih imala snagu, umijeće, ni slobodu djelovati u ljudima. Ljudi me ne bi prepoznali kao lijepu i radosnu. I tako bih bila potpuno neostvarena. Iako smo gospođa Pamet Oštra i ja stare prijateljice, putevi Sudbine već su nas predugo razdvajali, ali jedna bez druge ne možemo živjeti. I ona i ja to znamo. Baš tako smo sve mi povezane. Gospođa Snaga Čvrsta je naš pokretač, no bez gospođe Pameti Oštre, gospođice Slobode Neshvaćene i mene, njen bi život bio uzaludan. A bez vas, Ljepoto i Srećo, bez vas bi svako djelovanje u životu bilo gorko kao pelin i teško kao crna zemlja. Vi ste čuvarice životnih zanosa, ljepote i radosti. I ne zaboravite, vas pet ste uvijek sa mnom. Ali, ja sam s vama samo ako se međusobno slažete – u protivnom se povlačim. A tek kad smo sve složne možemo doživjeti ono najviše, možemo primiti i pružiti Ljubav – najveći poklon Sudbine.

U taj se tren na Kolodvor Želja spusti iz visina blaga, rominjajuća kiša koja je poput dragulja svjetlucala na suncem obasjanim licima dama. Bile su to suze Sudbine koja ih je iz bijelog oblaka cijelo vrijeme promatrala. Zahvalna i duboko dirnuta, nije ih mogla zadržati. Tada su nad velikim raskrižjem pred ulazom u grad, kojem nitko više ne pamti ime, ugledale dugu. I tako doživješe blagoslov najvećeg poklona Sudbine, a ona im otvori novi, sasvim drugačiji put.