Sumorna su jutra što maglama dišu

što rosuljom hladnom obraze mi lede

što oblake tmurne mrzlim dahom njišu

i što njime kite moje kose sjede.

*

Razgraktale vrane zacrnile polja

i po njima hranu grabežljivo traže,

samo za njih, ta su hladna jutra bolja

jer kukcima, zrnjem svoja tijela snaže.

*

Sumorni su dani bez sunčeve zrake

i njegovog svjetla što uljepša dan

bez cvijeća, bez ptica, bez ljepote svake

što se tek naviri u taj san-nesan.

*

Duge su te noći, hladne i bez snova

što tiskaju dušu i ne daju spat”i

gdje sa strepnjom čekam neka jutra nova

koja će mi možda zraku Sunca dati.

*

Ali Sunca nema, zima pruža ruke,

oblaci su opet prekrili nebesa

i od gore sipe bez imalo bruke

svu bjelinu svoju pahuljastog plesa.

+

Zabijeliše pute” i poljane ravne

pa se u šir vrte u ritmu sjeverca

podsjetivši mene na djetinje dane

kada smo hvatali snježna, bijela perca.

*

To sjećanje moje kao da me tješi

i priča mi priču o čarima zime:

“Sve te noći duge trebaju, ne griješi,

one vole ljude, zovu tvoje ime.

*

Ponekad izađi u našu bjelinu

istrest ćemo s tebe sve te misli loše,

osjetit ćeš s nama blaženu milinu

a mrak neka nose sluge lučonoše.

+

Poslije našeg plesa, poslije hladnih noći

opet će ti sunce svom dragosti sjati,

ponovno će proljeće sa pticama doći

i svu dragost tebi opet će da vrate.”