Zubato zimsko sunce
zrake iza magle pruža,
miluje mi umorno lice,
rascvate osmijeh radosti
kao šarene maćuhice.
Mašta napupala u meni
kao raskošna grana
usamljene rane trešnje
u kutu mog slavonskog dvorišta
i čeka let put pjesama.
Puštam maštu nekontrolirano
iz uspavanog pretinca
u zagrljaj proljetnim danima.
„Cvati najljepšim cvjetovima
da dane što dolaze obogatiš plodovima
onima što iz rajskih vrtova izlaze
posložene u košarama pjesama
što će me nježnošću hraniti
kad um starošću posustane“.

Baš volim ovaj sunčan dan
u kojem svaki atom mene
radostan je i nasmijan.

Štefica Vanjek-Štefi