Tiha je

gleda lišće kako pada

stablo ga odbacuje

vrijeme je

vrijeme kad požutjeli list pada

vrijeme kad stablo odmara

zemlja vlažna i hladna

kap po kap kiše jednolično pada

hodala je

slomljenim bokalom  hvatala je

vrijeme koje ističe

mrvice daha sabrala je

u haljinu od crvenog brokata

uplašenu srnu u svoje krilo

krikom je sakrila

tiha je, korača sama

gleda kroz kišu

čuje zavijanje vučice

srna pobježe

zapinjući kopitama u blato

zamršenim stazama

kroz nepoznate predjele

Ona gleda pocjepanu

od brokata, crvenu haljinu

sanja

da nije uplašena

sanja

da nije ranjena

sanja

da nije slomljena

sanja

da vučica i srna

s njenog lica kapi kiše brišu

zajedno vučica i srna u njenom krilu.

sada lako je

tiho, kroz vrijeme i nova jutra hodati