Godine su kliznule
kroz prste,
poput pijeska nestale
iza nas
u sumaglicama ranih jeseni
i sramežljivih proljeća
koja su provirivala
ispod bijele blazine snijega.
I noći su prestale
biti besane, ispunile su se snovima
u kojima je nestalo tebe.
Uzalud su bila nadanja,
uzalud ispružene ruke
nedodir grle.
Uzalud su bile:molbe,
čežnje, noći ispunjene suzama…

Ne…
Nije bilo nade za nas.
Praštala sam dok se je opraštati moglo.
Gledala ono što mi je srce ranjavalo.
A najviše je bolio onaj tvoj osmijeh
koji se je poput užarenog mača
zabijao u dušu mi
spaljujući ranu da ne krvari.
Davala sam mnogo,
a dobivala mrvice.
Željela sam “NAS”
a imala sam samo sebe.
Sanjala sam snove,
kaznila me java…
Da… Uzalud je bilo sve….
Sve tvoje: “klimave ” riječi obećanja ,
svi izgubljeni dani
i besane noći.
sve je bilo uzalud.