Oskvrnuto jutro preranim buđenjem.
S neba neubrane zvijezde,
još se ledeno smiješe
goloj stazi
između drvoreda usnulih kestenova.
Inje bode snove nedosanjane,
usne, željne vatre ugasle.
Škripi čežnja pod koracima nade.
U krošnjama Mjesec svoje ledeno lice skriva,
dahom srebri kose raspuštene, vjetrom počešljane.
Jutro…
To samotno jutro, nepodijeljeno
uz miris gorke tekućine kojoj je slatkoča zabranjena.
.

To teško jutro,
na prozoru se razbija
u paletu boja
koju usamljena duša upija u sebe.
.

Izlazi Sunce iza baršunastih grudi
zelenih brijegova.
Krik preplašene ptice
para zrake razbacane dolinom.
Potok nosi misli k rijeci razuma,..
Pod vrbom se nova nada rađa.
,

Suzana Marić