“Dobro jutro!” Maštunko je pospano trljao oči, još uvijek zijevajući u krevetu.

“Ustani, pospanče, ušli smo u Novu godinu, pa da zajedno doručkujemo prvi dan u Novoj! ” Mama je veselo pjevušila pjesmicu o nekim zvončićima i dodavala Maštunku odjeću. “Sretna ti Nova godina, mili!”Majka je i dalje pjevušila.
“Ušli smo u Novu?!!” Kada? Kako? Pa ja se nisam pomakao iz kreveta cijelu noć. U svojoj sam sobi i u svom krevetu. Nisam nikamo išao, niti ušao, a ni izašao!” Maštunko je u čudu razmišljao o maminim riječima.
“I što je ta “Nova”? Pa kada dobijem novu kapu, ona je nova, topla, meka…
Kada mama kupi nove cipele, one su sjajne, lijepe, ne žuljaju…
Kada dobijem novu igračku moram paziti na nju da ju ne pokidam…
A to “Nova” novo ima, pa sve je isto: šuma, drveće, mama, tata, nebo, moja soba…
Nema baš ništa novog!”
Ooo, kako je Maštunko sada bio zbunjen. Svi govore o “Novoj”, a sve je isto.
“Maštunkoo!!?”
Mama je bila nestrpljiva sjedeći za stolom.
Maštunko je dotrčao do stola, a tata ga je zagrlio i podigao u zrak.”Sretna Nova godina, sine!” Opet ta “Nova”, a samo što se je malo “ohladio” od razmišljanja.
“Tata, zašto stalno govorite Nova, Nova…? Ništa mi nije jasno!”
Tata je posjeo Maštunka u krilo i objasnio mu da godina ima 365 dana i kada se svi ti dani izredaju, započinjemo brojati ponovno. “Pokaži mi tvoje prstiće, Maštunko!Pogledaj sada, brojiš svoje prstiće, a kako bi mogao dalje brojati, treba ti druga ruka, pa opet počneš broja ti iznova. Tako i godini treba novi kalendar da možemo opet brojati dane od početka.Hajde, doručkuj, pa pogledaj ispod bora!”
Maštunko je pojeo svoj “novi” doručak i pojurio prema boru.
Tu su bili paketi s novim igračkama umotani u sjajne nove papire.
Maštunko više nije razmišljao o Novoj, jer mnogo toga novog je dobio na poklon.