(Elektronski zbornik priča “Tko su bile naše heroine “)

Možda se pitate kako je bilo živjeti neprekidno se pokoravajući? Biti bez osobne slobode? Kako je bilo sanjati, dok vam snove ubijaju tek što se rode? Ona je sanjala svoj san, iako teško. Skrivala ga, ali ga s vremenom počela živjeti. Njen san danas lebdi diljem Zemlje i ona ga ostvarila. Nije puno pričala o svom djetinjstvu, jer ono je prošlost, a prošlost zna biti bolna. No ni u njenoj budućnosti nema procvalih ruža, već samo trnja. Nakon prvog velikog uspjeha Marijinog članka „Egy percz“ u kojem naglašava problem mađarskog jezika u hrvatskim željeznicama, a kojeg su objavile domaće novine, započinje ostvarenje njenog sna. Iako je članak potpisala pseudonimom Zagorka, urednik Dogan joj je jasno dao do znanja da zna tko je. Ohrabrio ju da piše dalje, dao joj „krila“ koja je ona raširila i poletjela . Zakoračivši u taj čaroban svijet novinarstva, nije se predavala. Odlučila je svoje radove ponuditi „Obzoru“ tada vodećim opozicijskim novinama u Hrvatskoj. No tamo ju je dočekalo neugodno iznenađenje zvano Šime Mazzura. Taj je čovjek bio pravi ženomrzac i s njim se stalno sukobljavala. Njegovo prvo pitanje je bilo:“ No da, pitam vas, tko ste vi? Kakve ste obitelji? Tko vas protežira? Tko vam je otac?“ A zatim je nastavio, ne čekajući odgovora: „Tko hoće pisati, draga moja, taj mora biti –netko! Mora biti rođen, predestiniran za takvo uzvišeno zvanje. Vi ste ipak malo odviše drski! Dotrčali ste s ulice i velite – želim pisati! Nije čudo da se čovjek mora nasmijati.“Njegove su ju riječi razočarale, ali je odlučila pokušati ponovno. Svoje članke šalje u mađarske opozicijske novine. U rekordnom vremenu oni postaju hit u Mađarskoj. Tekstovi su joj stigli i do Sabora. Bilo je zanimljivo čitati kritike i pohvale. Svi su hvalili novinara koji tako hrabro piše o zbivanjima u Hrvatskoj. Mišljahu da je muškarac. Progutavši tu „knedlu“ u grlu ponovno se vratila u „Obzor“. Marija je zatražila prijam kod tadašnjeg urednika Josipa Pasarića, čovjeka koji me je saslušao, zaposlio, zaštitio u trenutcima kada su ju muški kolege napadali. Pasarić je Mariju poticao i bio njen anđeo čuvar. Bilo joj je jako teško skrivajući se slati svoje radove od kuće. Objavljivala je i dalje pod pseudonimom. S vremenom su ju smjestili u neku vrstu ostave bez prozora, kako ne bi upadala previše u oči muškim kolegama koji su ju i dalje omalovažavali. Pokušajte se zamisliti u klaustrofobičnoj sobici koja zaudara po plijesni. No, nisu svi muškarci bili protiv nje. Josip J. Strossmayer, tadašnji najveći dioničar tiskare u čijem je vlasništvu bio „Obzor“, bio je njena najveća potpora. Njegove riječi su odzvanjale u uredništvu „Obzora“. Jednog jutra vodila se rasprava, a Marija je bila tema. Prisluškujući, zapisala je Biskupov govor na papir „Ako se je prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji pokoriti moramo!“ Biskup je Mariju potakao na pisanje povijesnih romana, čije štampanje je sam financirao i tako je nastala „Grička vještica“. Trud i upornost bili su njena snaga. Polako napredujući u „Obzoru“. !903. postaje urednica, jer su čelni ljudi uhićeni zbog njihovih revolucionarnih tekstova. Žandari su jednog dana banuli u uredništvo i tražili urednika. Uzalud je Marija pokušavala objasniti da je to ona, ali nisu mogli vjerovati da urednik nosi suknju. Borila se za ravnopravnost žena i iako je to bilo skandalozno, nosila je hlače i kravatu. Nakon nekog vremena i ona biva uhapšena . Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristila je za pisanje i tamo je nastala „Evica Gubčeva“. Ženi nije bilo mjesto u novinama, ali u zatvoru su našli mjesto za nju. Ćelija je bila skučena. Drveni krevet s posteljinom punom nekih gmižućih pojava nije nikako mjesto za ženu, ali ona je u svom životu proživjela i gore. Kao izvjestitelj Hrvatsko-mađarskog sabora donijela je „Obzoru„ popularnost, tako da je nakladništvo poraslo do 5 000 primjeraka dnevno. Pišući za razne novine, krajem 30 -ih probudila se u njoj želja za osamostaljenjem. Uložila je svoju imovinu i pokrenula časopis „Hrvatica“. To su bile ženske novine u kojima sam isticala ulogu žene u borbi za ravnopravnost. Bilo je tu i crtica o modi, kućanstvu, objavljivala sam i krojeve za žensku odjeću.1941. policija joj plijeni novac, rukopise, čak i pokućstvo. Ostaje u praznom stanu. Tu nepravdu nikako nije mogla podnijeti. „Uzeli su mi sve, pa mogli su i život! Zašto su mi ga poklonili u bijedi? Željela sam umrijeti, ali mi ni to nisu dali. Željela sam pisati, no oduzeli su mi i to. Moji nepokoreni snovi sada su se pokorili, umirili. Sretna sam ipak, jer ja sam pisala za puk… Pero moje tvrđava je mog života, ono sanja o junacima, pobjednicima tiranije, o ljudskoj sreći, o poštenju. Sanja o ljubavi prema svima. Književnosti nisam dala ništa. Ali sam bila tek priprosti vojnik vašim i svojim idealima. Na posve zabitoj fronti. Vi se sjećate, u najtežim vremenima, u beznadnim časovima diktature, vi i ja ,mi smo se tajno sastajali u štampanim recima mojih romana i izmijenili svoje osjećaje. A sada, prije svršetka, meni je dužnost i pravo prema vama, publici, da od sve duše zahvalim, pa ako su vam moji reci bili vjerni rupčić s kojim ste otirali znoj s vašeg čela, tada sam svoju zadaću ispunila .“

Bile su to riječi Marije Jurić Zagorke- male, a velike žene, pisca, feministkinje, žene koja je u vječitoj borbi za opstanak skončala svoj život