Nikada nisam mislila da mene može snaći ono “nešto” zbog čega neću spavati noćima, zbog čega ću strahovati danima, ne jesti, ne komunicirati… Jednostavno se uvući u svoju ljušturu i biti sama sa sobom. Nisam vjerovala, ali i mene je to „nešto“ sustiglo. Ako me pitate, što je to, ne znam. Ni oni ne znaju, samo nagađaju i svaki puta ukradu dio mene na pregledu. Svaki, baš svaki puta, odrežu taj nesretan komadić moga tkiva i pošalju ga negdje, gdje opet ne znaju što je to. “Nešto ” je tu i to “nešto” me boli, smeta mi, i to “nešto” je postalo enigma već dvije godine za redom. Izgubila sam se pomalo u svemu. Izgubila sam povjerenje u liječnike, u zdravstvo.

Bezvoljna sam. Pokušavam sama sebe ohrabriti, ali bezuspješno , strah je posijao svoje sjeme u meni i ono klija, poput korova ispija moje živce i moju volju.

I opet novo testiranje…

Koraci su mi postali ljepljivi, teški… Ne mogu se natjerati preći onih nekoliko stepenica i par metara do vrata iza kojih je opet strah, nada, otkrivanje enigme možda.

Vrata se za mnom zatvaraju uz tiho škljocanje brave. Sterilna bjelina me preuzima.

Strah… Opet taj strah mi se penje u grlo, guši me, ubrzava mi ritam srca. Sat otkucava: pet, deset, petnaest minuta… Čitava vječnost se je izlila u te trenutke. Stišćem zube… Opet bol, opet uzimaju taj komadić mene. Koliko puta još? Šutnja… Osoba ljubaznog glasa me vozi u susjednu prostoriju na odmor. Odmor? Hladno mi je i boli me. Klima „šrota“ iznad mene kao da melje suhi kukuruz i piri po mom tijelu . Podižem pogled po plafonu i gledam malenu točkicu kako hoda po bjelini. Božja ovčica je zalutala na to grozno mjesto, ili je možda to znak da će sve biti u redu? Ne znam…

Znam samo da se želim obući i pobjeći odavde … Želim da mi kažu što je to „nešto“ !

Napokon mogu ustati. „Morat ćemo sačekati, da vidimo o čemu se radi!“ Opet čekanje…

„Ostalo je sve u redu, ali moramo biti sigurni, zato čekamo još ovaj nalaz!“ Kotač se je opet okrenuo na strah i iščekivanje. „Nešto“ je još tu. Dva, tri , četiri… Tjedni su kao stoljeća. Nadam se… Nadam se da će „nešto“ biti samo moj bezrazložan strah. Molim se da taj strah bude neutemeljen i da „nešto“ bude „ništa“ !