22 veljače 2024
Autor: Suzana Marić
Kategorija: Misaona
Potopio si korablju osjećaja mojih i onu bijelu golubicu s maslinovom grančicom u kljunu.
Potopio si i sva obećanja, ljubav iz kovčega našeg saveza.
Ogoljele hridi stoje u moru grižnje i samopeijekora.
Vršcima svojim
bodu nebo nade.
Moj grijeh, moj grijeh…
Vjerovala sam i voljela bezuvjetno.
Ti si bio moj grijeh, moja pokora…
Zidala sam kulu sreće
dan po dan sa nadom
A ti si je poput trublje jerihonske urušio, slomio u prah.
Potopio si korablju
svih uspomena.
Potopio si nas
U vremenu prije vremena…
U dahu prije uzdaha…
U plaču bez suza…
U srcu…
U boli…
U grču…
U nevjeri…
22/02/2024 at 10:27 pm Permalink
Tužni stihovi, Suzana. Nekada se naš ideal koji smo stvorili ne poklapa sa stvarnom osobom.
Lp.
23/02/2024 at 5:54 am Permalink
Uglavnom su ideali nedostižni! 🙂
23/02/2024 at 6:43 am Permalink
Pjesma je pisana na temu, pa sam si dozvolila malo mašte,ali sam svjesna da postoje takvi lažni ideali. Ponekada se vizija osobe kakvom ju zamišljamo, pretvori u prah. Hvala draga na čitanju i komentaru .Lp😊
23/02/2024 at 6:44 am Permalink
Slažem se, Mare !
Dobro jutro ti želim 😊