Vidim se poput sjene lutajući bespućima sjećanja, dodirujući nježnim prstima

trnovite uspomene.

Vidim suzu u tvom i svom oku.

Bolimo se tišinom, ranjavamo njome srce, a ona postaje sve glasnija, moćnija…

Polako lijepi svoje pipke oko nas,

uvlačeći nas u svoje tamne ralje poput hobotnice.

A riječ je nijema, zarobljena na usnama.

Progovori!

Reci makar jednu riječ!

Bolna je i teška ova tišina .

Oslobodi me!

Oslobodi nas iz te čahure!

Pričaj mi… Molim te, samo pričaj mi….

Neka te riječi budu i nesuvisle,

samo ubij tišinu!

Ne dopusti joj da zaživi između zidova,

između nas, da se sama pretvori u zid.

Znam, ponekada je teško prozboriti pravu riječ u pravom trenutku, a da pri tom ona ne bude novi trn.

Znam, da mnoga pitanja moraju ostati neodgovorena, mnogi odgovori neizrečeni.

Znam, iako boli…

Znam…

Pričaj mi!

Ja znam slušati, naučila sam.

Upit ću svaku tvoju riječ poput zemlje koja žeđa za nebeskim kapima kiše.

Pričaj mi o; sebi, o nama, o ovom paklenom vremenu, o ljudima…

Ne želim danas slušati tišinu.

Bojim se praznine!

Zato, pričaj mi!

Neka tvoj glas ispuni moju dušu.

Molim te, nemoj šutjeti! Pričaj mi!