Na drugoj strani moj pogled prati tvoje pokrete…
Razdvojeni smo riječima…

Udaljeni smo… Između plamene stihije, žar je vruč za osjetljivu opnu srca
iskidanog u gnjevu.
Bilo ti je poklonjeno,
predano kao bezuvjetni dar.

Ti mario nisi, bacio si ga u kut bezosječajnosti, tjeskobnih noći!

Gledam te…
Dosta je bilo ruku zgrčenih, željnih zagrljaja!

Dosta je bilo one prigušene želje u vapaju za tom ljubavlju o kojoj pišu pjesnici, veličajući je i ukrašavajući modrim biserima, dijamantnim zvijezdama!

Skrila se je ljepota uzvišenosti riječi pjesnika, u stihovima tuge.

Protivnica sam ti…
Borim se protiv tebe u sebi!
Drhtavim prstima kidam iluziju jedne mladosti.
Koračam prema tebi,
gledajući te u oči ne dozvolim srcu da se raspadne ponovno. Protivim se uzdahu i suzi.

Protivim se vjetru jesenjem koji na kišu miriše.
Zaodjevam se maglenim plaštem zaborava, da te ne vidim, ne osjetim…

Koliko je koraka dug život?
Koliko je noći teška samoća?
Koliko je moćna želja zaborava?

Suzana Marić