Tek riječ izustih
Ona pjesma postade.
Okrenem se oko sebe
Posvuda stihovi
Vise na požutjelim
Granama kestena
Pa ih ubirem, slažem
U neki svoj šablon
Poput mozaika.

*

Sliku vidjeh
U svojim mislima
Lijepu, šarenu
Cvijećem ispunjenu
Pa je u pjesmu pretvorih
Uokvirenu rimom
Jer takve pjesme
Najviše volim.

*

Prošećem parkom
A ptice po granam skakuću
I plaha vjeverica
Zimnicu sprema
A ja joj pomažem stihom
Smjestivši je na toplo
U moju pjesmu.

*
Nad gradom se razvlače
Teški, trudni oblaci
Pa ih piknem svojom olovkom
Da prosipaju kišne kapi
Da one zarominjaju
U svojoj melodiji
I ritmičnom udaranju
O prozorsko staklo
Pa se u svojoj monotonoj melodiji
Kap po kap, slovo po slovo
Slije u moju pjesmu.

*

Dok vjetar vani zavija
Noseći umrlo lišće
Na svojim krilima.
Dok nas kamin grije
I obasjava svojim plamom
Ja slušam otkucaje
Tvoga srca
I pretvaram ih u pjesmu.

*

Da. Sve je pjesma…
Ti, ja, priroda
I ova kiša što neumorno pada.
Suzana Marić