Oluje tutnje,
bodu more moje
vatrenim vilama
u rebra,
a ono uzmiće, propinje se; galopiraju valovi
u bjesomučnom trku.
.
Pjeni se modra griva,
lomeći se o stijene
vremenite urliću vjetrovi.
.
Umiri se, more moje…
Uzburkalo se je u tmini…
Dubine su se mutne uzdigle, ..
Zijeva ambis crni, vodeni, tražeći żrtve
u nemirnoj barci.
.
Jedro je rastrgano na jarbolu nade.
I galeb je u kriku odletio.
O, more moje…
Tutnjiš kroz mene
lomiš me, u pijesak, u prah me pretvaraš!
Suzana Marić
22/04/2024 at 10:41 pm Permalink
Pjesma puna nemira, osjećam snagu valova i bijes oluje.
“a ono uzmiće, propinje se; galopiraju valovi
u bjesomučnom trku.”
Lp!
23/04/2024 at 4:08 pm Permalink
Osjećaš dobro, Kate! Pjesma je pisana baš u nekoj mojoj fazi frustracije . Hvala Bogu na bonaci 😉Pozdrav topli šaljem ti 🌹